Destinacije
Destinacije - arhiva
Probuđena pustinjska ljepotica
Datum objave:
27.04.2009
Piše: Tanja Radetić
Fotografije: Tanja Radetić, Astoria arhiva
Izvor: LivingStone
Većina nas je vjerojatno prvi put vidjela snimke Petre u filmu o Indiani Jonesu ne vjerujući da doista negdje postoji grad u kojemu križari čuvaju Sveti gral. Pa ipak, u Jordanu, negdje između Mrtvog mora i zaljeva Akaba, nalazi se stvarna Petra, antička prijestolnica arapskog plemena Nabatejaca, koja sve više postaje velikom turističkom mekom europskih turista.
Sagrađena je, bolje rečeno isklesana, u stijenama Mojsijeve doline. Toliko je dobro sakrivena da se i ne vidi s ceste kojom se dolazi u novi dio grada, Wadi Musa, s obiljem hotela, raznih trgovina, restorana i, naravno neizbježnih, hamama. Nabatejci, trgovci začinima i grudama katrana koje su skupljali s površine Mrtvog mora, taj su veličanstven grad sagradili na raskršću karavanskih puteva prije otprilike 2000 godina, ali je Petra bila zaboravljena od Europljana do prije 200-tinjak godina. Samo su rijetki znanstvenici naslućivali da negdje na Bliskom istoku postoji legendarni grad uklesan u stijenama, dok početkom 19. stoljeća Švicarac Burckhardt, putujući po Arabiji, nije ponovno otkrio ovaj biser arhitekture.
Dva su puta kojima se može ući u Petru. Jedan od njih je dugačak i uzak kanjon, Bab as-Siq, koji se proteže među stijenama višim od 100 metara. Već je sam kanjon fascinantan; stijene mijenjaju boju od bijele, žute, ružičaste, crvene pa sve do plave. Uz jednu je stranu kanjona vidljiv kanal kojim su Nabatejci s obližnjeg brda dovodili vodu u Petru tako da ni pod opsadom nisu ostajali bez vode.
Grad koji ne vidiš
Hodajući kanjonom nešto manje od pola sata, ne znajući što se nalazi iza sljedećeg zavoja i gdje je kraj, odjednom se kroz procjep ukaže najpoznatija građevina Petre, Al-Khaznah, riznica. Na izlazu iz kanjona stvara se mali trg, a na drugom se kraju, isklesana u stijenu ružičaste boje, nalazi predivna građevina. Od pogleda zastaje dah. I to je to, vrijeme je stalo. Bez obzira na beduinsku djecu koja trče naokolo, smiju se, stalno nešto pokušavaju prodati, a neka od njih su i u trapericama, prisutan je osjećaj da postoji paralelan svijet, onaj izvan Petre iz kojeg smo došli i ovaj u Petri u koji smo upravo utonuli. Postoji jedno mjesto na koje se treba popeti i čekati da sunce dođe u pravi položaj te osvijetli riznicu koja zasja u svim nijnsama ružičaste, crvene i naračaste boje.
Uživajući u igri svjetla nastavljamo dalje. S obje strane puta od riznice prema centru grada nalaze se uklesane građevine u stijenama obojanih svim nijansama crvene boje. Prema nazivima građevina iščitavamo da su ova nevjerojatna djela čovjeka i prirode ustvari - grobnice. U gradu se nalazi i amfiteatar koji je mogao primiti do 5000 posjetitelja, a strma stazica iza njega vodi do oltara za žrtvovanja. Izvan Petre nalazi se brdo Jebel Haroun na vrhu kojega je grob Arona, Mojsijeva brata. S tog vrha, uz Aronovu grobnicu, otvara se nevjerojatan pogled na okolicu, na stjenovita brda u kojima je uklesan grad. Grad koji se ne vidi dok ne uđeš u njega.
Drugi ulaz u Petru vodi uskim kanjonima i suhim koritima rijeka, wadijima, kojima se dolazi u središnji dio grada sa sjeverne strane. Tu počinje popločana ulica stupova koja vodi do monumentalnog slavoluka. Strmim putem i uklesanim stepenicama, udaljavajući se od središnjeg dijela Petre stiže se do samostana na vrhu brda, Ed-Deira, monumentalne građevine u kojoj su živjeli redovnici. Pijući mirisni čaj u hladu izdubljene stijene, gledam beduina kako se penje na vrh urne i počinje svirati frulicu. I dok je zvuk frule ispunio zrak oko nas, prisjećam se riječi Lawrencea od Arabije u njegovu djelu "Sedam stupova mudrosti“: “Petra je najdivnije mjesto na svijetu“.
Pastiri crvene pustinje
Pustinju je najbolje upoznati - pješice. Penjući se na stijene oblikovane vremenom i vjetrom, hodajući po sipkom pijesku svih nijansi narančaste, žute i crvene boje, spavajući pod zvjezdanim nebom. Attayak Ali, jedan od najboljih vodiča, pravi pustinjski vuk, učinio je sve da nam približi pustinju, njezine stanovnike i život u njoj kako bi je mogli upoznati i zavoljeti. Salem i Suleyman, Attayakovi rođaci i pomoćnici, brinuli su da svaki dan imamo dovoljno čaja, mazili su nas delicijama arapske kuhinje i pazili da nam ništa ne nedostaje.
Jednoga dana, hodajući pustinjom u okolici Petre, naišli smo na beduinsku obitelj. Kako je u ovom negostoljubivu kraju običaj da se putnika pozove u svoj dom na okrepu. i mi smo bili pozvani na čaj. Sjedajući u šator istkan od kozje dlake, poda prekrivena šarenim tepisima, u trenu se pred nama stvorio čajnik s mirisnim čajem od mente. Beduinski šatori podijeljeni su u prostor u koji dolaze gosti i dio za obitelj. Obitelj je osnova društva, nekoliko obitelji čini klan, dok nekoliko klanova čini pleme. Beduini (riječ znači stanovnici pustinje) koji žive u Wadi Rumu, jedinoj crvenoj pustinji izvan Afrike, još uvijek žive pravim nomadskim životom. Bave se uzgojem deva, koza, ovaca, seleći svoje šatore u potrazi za pašnjacima. Budući da su naši domaćini uzgajivači koza, dobili smo na ponudu jednu kozu. Razgovor o novcu, trgovini i razmjeni ne smije se voditi u šatoru, prostoru u kojemu kraljuju iskrenost, poštenje, razumijevanje. U trenutku kada razgovor skreće u smjeru materijalnih dobara, izlazi se iz šatora i cjenkanje može početi. Na kraju trgovine sve strane trebaju biti zadovoljne. Kozlić kreće s nama. Beduini su zadovoljni jer i njima treba svježi priljev novca, a mi ćemo za večeru imati kozlića spremljenog na autohtoni način. To znači da se meso kozlića kuha u jogurtu nekoliko sati, a poslužuje se s rižom i beduinskim kruhom.
Plesači u galabijama
Petrom, u trenutku kad je napuste dnevne grupe turista, i pustinjom oko nje vladaju nevjerojatan mir, tišina i ljepota. Sve je u ovom ogromnom pješčanom muzeju stvorila priroda. Od stijena raznih boja, pješčanih dina, kanjona i uskih prolaza, do najvišeg prirodnog luka. Na vrhu stijene čekamo zalazak sunca za vrijeme kojega pustinju obasja vatromet najživljih boja.
Navečer uz logorsku vatru, uz slatkast dim vodene lule i bezbrojne šalice čaja, uživamo u društvu svojih domaćina. Nakon večere posjetili bi nas Attayakovi prijatelji, visoki, ponosni beduini u bijelim ili cnim galabijama, glava omotanih kockastim maramama. Majstori muzike došli bi sa svojim instrumentima, sličnim mandolinama, svirali i plesali cijelu večer. Presretni što nam mogu pokazati i taj dio svojih običaja i kulture.
A kada bi otišli i sve se smirilo, polijegali bismo oko vatre još malo, a Attayak bi pričao priče. Priče koje je njemu pričala njegova baka. A njoj njezina baka. Pokraj nas drevna je Petra ponovo utonula u svoj tisućugodišnji san. Ležeći na toplom pijesku ovog jedinstvenog spomenika prirode, gledajući u nebo posuto tisućama zvijezda, Suleyman je upitao: "Je li i kod vas Mjesec ovakav?“ "Nije“, kratko sam mu odgovorila.
Fotografije: Tanja Radetić, Astoria arhiva
Izvor: LivingStone
Većina nas je vjerojatno prvi put vidjela snimke Petre u filmu o Indiani Jonesu ne vjerujući da doista negdje postoji grad u kojemu križari čuvaju Sveti gral. Pa ipak, u Jordanu, negdje između Mrtvog mora i zaljeva Akaba, nalazi se stvarna Petra, antička prijestolnica arapskog plemena Nabatejaca, koja sve više postaje velikom turističkom mekom europskih turista.
Sagrađena je, bolje rečeno isklesana, u stijenama Mojsijeve doline. Toliko je dobro sakrivena da se i ne vidi s ceste kojom se dolazi u novi dio grada, Wadi Musa, s obiljem hotela, raznih trgovina, restorana i, naravno neizbježnih, hamama. Nabatejci, trgovci začinima i grudama katrana koje su skupljali s površine Mrtvog mora, taj su veličanstven grad sagradili na raskršću karavanskih puteva prije otprilike 2000 godina, ali je Petra bila zaboravljena od Europljana do prije 200-tinjak godina. Samo su rijetki znanstvenici naslućivali da negdje na Bliskom istoku postoji legendarni grad uklesan u stijenama, dok početkom 19. stoljeća Švicarac Burckhardt, putujući po Arabiji, nije ponovno otkrio ovaj biser arhitekture.
Dva su puta kojima se može ući u Petru. Jedan od njih je dugačak i uzak kanjon, Bab as-Siq, koji se proteže među stijenama višim od 100 metara. Već je sam kanjon fascinantan; stijene mijenjaju boju od bijele, žute, ružičaste, crvene pa sve do plave. Uz jednu je stranu kanjona vidljiv kanal kojim su Nabatejci s obližnjeg brda dovodili vodu u Petru tako da ni pod opsadom nisu ostajali bez vode.
Grad koji ne vidiš
Hodajući kanjonom nešto manje od pola sata, ne znajući što se nalazi iza sljedećeg zavoja i gdje je kraj, odjednom se kroz procjep ukaže najpoznatija građevina Petre, Al-Khaznah, riznica. Na izlazu iz kanjona stvara se mali trg, a na drugom se kraju, isklesana u stijenu ružičaste boje, nalazi predivna građevina. Od pogleda zastaje dah. I to je to, vrijeme je stalo. Bez obzira na beduinsku djecu koja trče naokolo, smiju se, stalno nešto pokušavaju prodati, a neka od njih su i u trapericama, prisutan je osjećaj da postoji paralelan svijet, onaj izvan Petre iz kojeg smo došli i ovaj u Petri u koji smo upravo utonuli. Postoji jedno mjesto na koje se treba popeti i čekati da sunce dođe u pravi položaj te osvijetli riznicu koja zasja u svim nijnsama ružičaste, crvene i naračaste boje.
Uživajući u igri svjetla nastavljamo dalje. S obje strane puta od riznice prema centru grada nalaze se uklesane građevine u stijenama obojanih svim nijansama crvene boje. Prema nazivima građevina iščitavamo da su ova nevjerojatna djela čovjeka i prirode ustvari - grobnice. U gradu se nalazi i amfiteatar koji je mogao primiti do 5000 posjetitelja, a strma stazica iza njega vodi do oltara za žrtvovanja. Izvan Petre nalazi se brdo Jebel Haroun na vrhu kojega je grob Arona, Mojsijeva brata. S tog vrha, uz Aronovu grobnicu, otvara se nevjerojatan pogled na okolicu, na stjenovita brda u kojima je uklesan grad. Grad koji se ne vidi dok ne uđeš u njega.
Drugi ulaz u Petru vodi uskim kanjonima i suhim koritima rijeka, wadijima, kojima se dolazi u središnji dio grada sa sjeverne strane. Tu počinje popločana ulica stupova koja vodi do monumentalnog slavoluka. Strmim putem i uklesanim stepenicama, udaljavajući se od središnjeg dijela Petre stiže se do samostana na vrhu brda, Ed-Deira, monumentalne građevine u kojoj su živjeli redovnici. Pijući mirisni čaj u hladu izdubljene stijene, gledam beduina kako se penje na vrh urne i počinje svirati frulicu. I dok je zvuk frule ispunio zrak oko nas, prisjećam se riječi Lawrencea od Arabije u njegovu djelu "Sedam stupova mudrosti“: “Petra je najdivnije mjesto na svijetu“.
Pastiri crvene pustinje
Pustinju je najbolje upoznati - pješice. Penjući se na stijene oblikovane vremenom i vjetrom, hodajući po sipkom pijesku svih nijansi narančaste, žute i crvene boje, spavajući pod zvjezdanim nebom. Attayak Ali, jedan od najboljih vodiča, pravi pustinjski vuk, učinio je sve da nam približi pustinju, njezine stanovnike i život u njoj kako bi je mogli upoznati i zavoljeti. Salem i Suleyman, Attayakovi rođaci i pomoćnici, brinuli su da svaki dan imamo dovoljno čaja, mazili su nas delicijama arapske kuhinje i pazili da nam ništa ne nedostaje.
Jednoga dana, hodajući pustinjom u okolici Petre, naišli smo na beduinsku obitelj. Kako je u ovom negostoljubivu kraju običaj da se putnika pozove u svoj dom na okrepu. i mi smo bili pozvani na čaj. Sjedajući u šator istkan od kozje dlake, poda prekrivena šarenim tepisima, u trenu se pred nama stvorio čajnik s mirisnim čajem od mente. Beduinski šatori podijeljeni su u prostor u koji dolaze gosti i dio za obitelj. Obitelj je osnova društva, nekoliko obitelji čini klan, dok nekoliko klanova čini pleme. Beduini (riječ znači stanovnici pustinje) koji žive u Wadi Rumu, jedinoj crvenoj pustinji izvan Afrike, još uvijek žive pravim nomadskim životom. Bave se uzgojem deva, koza, ovaca, seleći svoje šatore u potrazi za pašnjacima. Budući da su naši domaćini uzgajivači koza, dobili smo na ponudu jednu kozu. Razgovor o novcu, trgovini i razmjeni ne smije se voditi u šatoru, prostoru u kojemu kraljuju iskrenost, poštenje, razumijevanje. U trenutku kada razgovor skreće u smjeru materijalnih dobara, izlazi se iz šatora i cjenkanje može početi. Na kraju trgovine sve strane trebaju biti zadovoljne. Kozlić kreće s nama. Beduini su zadovoljni jer i njima treba svježi priljev novca, a mi ćemo za večeru imati kozlića spremljenog na autohtoni način. To znači da se meso kozlića kuha u jogurtu nekoliko sati, a poslužuje se s rižom i beduinskim kruhom.
Plesači u galabijama
Petrom, u trenutku kad je napuste dnevne grupe turista, i pustinjom oko nje vladaju nevjerojatan mir, tišina i ljepota. Sve je u ovom ogromnom pješčanom muzeju stvorila priroda. Od stijena raznih boja, pješčanih dina, kanjona i uskih prolaza, do najvišeg prirodnog luka. Na vrhu stijene čekamo zalazak sunca za vrijeme kojega pustinju obasja vatromet najživljih boja.
Navečer uz logorsku vatru, uz slatkast dim vodene lule i bezbrojne šalice čaja, uživamo u društvu svojih domaćina. Nakon večere posjetili bi nas Attayakovi prijatelji, visoki, ponosni beduini u bijelim ili cnim galabijama, glava omotanih kockastim maramama. Majstori muzike došli bi sa svojim instrumentima, sličnim mandolinama, svirali i plesali cijelu večer. Presretni što nam mogu pokazati i taj dio svojih običaja i kulture.
A kada bi otišli i sve se smirilo, polijegali bismo oko vatre još malo, a Attayak bi pričao priče. Priče koje je njemu pričala njegova baka. A njoj njezina baka. Pokraj nas drevna je Petra ponovo utonula u svoj tisućugodišnji san. Ležeći na toplom pijesku ovog jedinstvenog spomenika prirode, gledajući u nebo posuto tisućama zvijezda, Suleyman je upitao: "Je li i kod vas Mjesec ovakav?“ "Nije“, kratko sam mu odgovorila.
