Destinacije
Destinacije - arhiva
Laos je stanje duha
Datum objave:
10.07.2009
Autor: Tanja Radetić
Fotografije: Tanja Radetić
Izvor: LivingStone
Laos, država u jugoistočnoj Aziji, zemlja je divnih ljudi, nevjerojatne prirodne ljepote, ukusne i raznolike nacionalne kuhinje, brojnih etničkih grupa, bogatstva kulture i tradicije. Sa svojim šumovitim planinama na sjeveru, vapnenačkim krasom središnjeg Laosa, rijekama koje dramatično zavijaju do Mekonga, čini jedan od zadnjih netaknutih ekosustava u Aziji.
U povijesti znan kao “Lane Xang”, što znači “zemlja milijun slonova”, Laos, kao žrtva razvoja, postepeno gubi svoje najveće i najvrednije životinje. Danas je u Laosu ostalo oko 1600 slonova, od kojih neki žive u kampovima gdje se o njima brinu veterinari, a svaki slon ima i svojega “mahouta”, to jest skrbnika.
Jedan se takav kamp nalazi u blizini Luang Prabanga, grada na sjeveru Laosa pod zaštitom UNESCO-a. Na obalama rijeke Nam Khan, u netaknutoj prirodi pod planinskim lancem živi skupina od 8 slonica. Sve su pronađene u šumama bolesne ili ozlijeđene od teškog rada, te dovedene u kamp. Za narod Lao slon je sveta životinja jer ima ključnu ulogu u religiji, kako animističkoj tako i u budizmu.
Kako zaustaviti slona?
Dolaskom u kamp turist dobije svoju slonicu i mahouta. Nakon upoznavanja tih ogromnih, ali blagih životinja, kreće se na jahanje kroz obližnje selo, preko rijeke, poljima riže. Pomisao da se tu radi o još jednom “turističkom triku“ brzo me napušta jer vidim da je većina stanovnika obližnjih sela uključena radeći u kampu ili proizvodnjom hrane za turiste i slonove.
Povratkom s jahanja naučila sam još nešto o slonovima: jako vole banane! Svoju sam slonicu Mae San nagradila grozdom banana koje je pojela s velikim veseljem. Ali tu nije kraj. Tek sada nas je mahout upoznao s komandama koje treba znati za jahanje slona, kako se popeti i održavati na slonu, kako krenuti i, još važnije - kako zaustaviti slona. Sve to možda i ne bi bilo previše komplicirano da slonice ne razumiju samo lao jezik!
Nakon kratkog tečaja trebalo je primijeniti stečena znanja i “nagovoriti” slona da podigne desnu nogu. Penjući se na slona treba se čvrsto uhvatiti za njegovo uho, staviti svoju nogu na slonovu podignutu nogu i nimalo graciozno se uzverati. Stalno sam mislila na Tarzana i na Knjigu o džungli, ali ubrzo, kada je prestao urnebesni smijeh izazvan našim penjanjem na slonove, utonuli smo u svoje misli. Jahanje slona džunglom nevjerojatno je smirujuće i opuštajuće, opojan miris lišća i cvijeća ispunjava zrak.
Sljedeće jutro slonovi nas već čekaju u džungli, mi majstorski uzjašemo i krećemo prema rijeci. Dolaskom na rijeku dobivamo četku, a slonovi polako ulaze u rijeku. Malo zastanu kako bi se napili vode pa kreću dalje. Još uvijek ne shvaćajući kako ćemo mi to oprati slona, zbunjeno se osvrćemo, u vodi smo do koljena, a koljeno je u visini slonova vrata. Odjednom je moja Mae San nestala u vodi! Sjedeći na njenom vratu i ja sam bila u vodi skoro do grla. Pa nitko mi nije rekao da slonovi obožavaju roniti! Nakon prvotnog šoka i ponovno urnebesnog smijeha slijedi veselo četkanje slona, a kako je slon prilično velika životinja, treba dobro prionuti da bi ljepotice zasjale u svom punom sjaju.
Hvatanje odbjegla duha
Laos je većim dijelom prekriven šumom. Neke od tih šuma su svete šume u kojima, prema animističkom vjerovanju, žive dobri duhovi. Hodanje šumom Dong Natad, odnosno dijelovima koji se smatraju svetima, upoznavanje je života, ali i važnosti koju šume imaju za lokalno stanovništvo. Krajolik se mijenja od visoke smaragdne šume do bambusove, močvara i rižinih polja. Nailazeći na mala sela treba zamoliti seoskog poglavicu za prolaz preko njihovog teritorija. Pritom se zastaje i čavrlja sa stanovnicima, iako svatko na svom jeziku, jer se time pokazuje da su s nama dobri duhovi. Brzi prolazak kroz selo može biti znak da vodimo zle duhove.
Narod Lao vjeruje da svako biće ima 32 duha koji moraju biti na okupu jer jedino tako djeluju zaštitnički, što je pogotovo važno na putovanju, kada se započinju novi projekti, prilikom vjenčanja ili u slučaju bolesti. Svečanost kojom se poneki odbjegli duh vraća svojem vlasniku naziva se baasii, a domaćini je vole izvesti i za svoje počasne goste. Ja sam svoju ceremoniju baasii imala u selu Ban Phonsim.
U kuću gdje sam bila gost došli su uvaženi starci iz sela, na sredinu prostorije postavila se zdjela s prekrasnim konusnim aranžmanom od bananina lišća i cvijeća s kojega su visile narukvice od bijelog konca. Oko zdjele bilo je posloženo voće, jaja i slatkiši. Svi smo posjedali oko zdjele i rukom je dodirivali. Starci su izgovarali molitve nakon kojih su svim gostima stavili jaje u jednu ruku, a na drugu vezivali narukvice i dalje izgovarajući molitve. Postalo je jako zabavno, svi su se smijali, mi smo trebali pojesti jaje i popiti lao-lao, rakiju od riže domaće proizvodnje. Nakon ukusne večere, mnogo smijeha i lao-laoa, starci su se vratili svojim domovima, a mi smo utonuli u san.
Više otoka nego slonova
Rijeka Mekong velikim dijelom teče kroz Laos, oblikujući topografiju i sam život uz rijeku. Kroz planine sjevernog Laosa, plodne nizine centralnog Laosa pa sve do krajnjeg juga. Tamo je rijeka široka čak 14 km, a vodopadi i brzaci stvaraju 4000 otoka. Većina su samo riječni sprudovi, a 33 otoka i otočića je naseljeno. U zemlji slonova danas je tako više otoka nego tih velikih, za narod Lao svetih životinja. Koliko god je život u Laosu ležeran, život na otocima je još opušteniji. Za vrijeme kišne sezone obrađuju se rižina polja, a cijeli je otok prekriven smirujućim bojama žada i smaragda. Ostatak godine muškarci se bave ribolovom, krpanjem mreža, sitnim popravcima na kućama ili igraju petang, igru sličnu našim boćama.
Žene brinu o kući, djeci i - muškarcima. Ritam usporenog života na otoku ubrzo me preuzeo. Buđenje sa suncem uz cvrkut ptica, doručak i aromatična lao kava, pa dnevni poslovi. Čuvanje gazdaričine bebe dok ona obavlja kućanske poslove, promatranje ribara kako bacaju mreže, majki koje peru suđe i odjeću na obali rijeke dok se djeca igraju oko njih i čija je vesela cika jedini zvuk koji narušava tišinu. Posebnost ovih otoka, osim ležernog načina života i spektakularnih vodopada, mala je populacija ugroženih riječnih dupina koji žive u vodama Mekonga, plivaju od Laosa do Kambodže i igraju svoju igru skrivača sa ribarima. Napuštam Si Phan Don, 4000 otoka u zemlji koja nema more, i padaju mi na pamet riječi putnika kojega sam srela: Laos je stanje duha. Slažem se.
Fotografije: Tanja Radetić
Izvor: LivingStone
Laos, država u jugoistočnoj Aziji, zemlja je divnih ljudi, nevjerojatne prirodne ljepote, ukusne i raznolike nacionalne kuhinje, brojnih etničkih grupa, bogatstva kulture i tradicije. Sa svojim šumovitim planinama na sjeveru, vapnenačkim krasom središnjeg Laosa, rijekama koje dramatično zavijaju do Mekonga, čini jedan od zadnjih netaknutih ekosustava u Aziji.
U povijesti znan kao “Lane Xang”, što znači “zemlja milijun slonova”, Laos, kao žrtva razvoja, postepeno gubi svoje najveće i najvrednije životinje. Danas je u Laosu ostalo oko 1600 slonova, od kojih neki žive u kampovima gdje se o njima brinu veterinari, a svaki slon ima i svojega “mahouta”, to jest skrbnika.
Jedan se takav kamp nalazi u blizini Luang Prabanga, grada na sjeveru Laosa pod zaštitom UNESCO-a. Na obalama rijeke Nam Khan, u netaknutoj prirodi pod planinskim lancem živi skupina od 8 slonica. Sve su pronađene u šumama bolesne ili ozlijeđene od teškog rada, te dovedene u kamp. Za narod Lao slon je sveta životinja jer ima ključnu ulogu u religiji, kako animističkoj tako i u budizmu.
Kako zaustaviti slona?
Dolaskom u kamp turist dobije svoju slonicu i mahouta. Nakon upoznavanja tih ogromnih, ali blagih životinja, kreće se na jahanje kroz obližnje selo, preko rijeke, poljima riže. Pomisao da se tu radi o još jednom “turističkom triku“ brzo me napušta jer vidim da je većina stanovnika obližnjih sela uključena radeći u kampu ili proizvodnjom hrane za turiste i slonove.
Povratkom s jahanja naučila sam još nešto o slonovima: jako vole banane! Svoju sam slonicu Mae San nagradila grozdom banana koje je pojela s velikim veseljem. Ali tu nije kraj. Tek sada nas je mahout upoznao s komandama koje treba znati za jahanje slona, kako se popeti i održavati na slonu, kako krenuti i, još važnije - kako zaustaviti slona. Sve to možda i ne bi bilo previše komplicirano da slonice ne razumiju samo lao jezik!
Nakon kratkog tečaja trebalo je primijeniti stečena znanja i “nagovoriti” slona da podigne desnu nogu. Penjući se na slona treba se čvrsto uhvatiti za njegovo uho, staviti svoju nogu na slonovu podignutu nogu i nimalo graciozno se uzverati. Stalno sam mislila na Tarzana i na Knjigu o džungli, ali ubrzo, kada je prestao urnebesni smijeh izazvan našim penjanjem na slonove, utonuli smo u svoje misli. Jahanje slona džunglom nevjerojatno je smirujuće i opuštajuće, opojan miris lišća i cvijeća ispunjava zrak.
Sljedeće jutro slonovi nas već čekaju u džungli, mi majstorski uzjašemo i krećemo prema rijeci. Dolaskom na rijeku dobivamo četku, a slonovi polako ulaze u rijeku. Malo zastanu kako bi se napili vode pa kreću dalje. Još uvijek ne shvaćajući kako ćemo mi to oprati slona, zbunjeno se osvrćemo, u vodi smo do koljena, a koljeno je u visini slonova vrata. Odjednom je moja Mae San nestala u vodi! Sjedeći na njenom vratu i ja sam bila u vodi skoro do grla. Pa nitko mi nije rekao da slonovi obožavaju roniti! Nakon prvotnog šoka i ponovno urnebesnog smijeha slijedi veselo četkanje slona, a kako je slon prilično velika životinja, treba dobro prionuti da bi ljepotice zasjale u svom punom sjaju.
Hvatanje odbjegla duha
Laos je većim dijelom prekriven šumom. Neke od tih šuma su svete šume u kojima, prema animističkom vjerovanju, žive dobri duhovi. Hodanje šumom Dong Natad, odnosno dijelovima koji se smatraju svetima, upoznavanje je života, ali i važnosti koju šume imaju za lokalno stanovništvo. Krajolik se mijenja od visoke smaragdne šume do bambusove, močvara i rižinih polja. Nailazeći na mala sela treba zamoliti seoskog poglavicu za prolaz preko njihovog teritorija. Pritom se zastaje i čavrlja sa stanovnicima, iako svatko na svom jeziku, jer se time pokazuje da su s nama dobri duhovi. Brzi prolazak kroz selo može biti znak da vodimo zle duhove.
Narod Lao vjeruje da svako biće ima 32 duha koji moraju biti na okupu jer jedino tako djeluju zaštitnički, što je pogotovo važno na putovanju, kada se započinju novi projekti, prilikom vjenčanja ili u slučaju bolesti. Svečanost kojom se poneki odbjegli duh vraća svojem vlasniku naziva se baasii, a domaćini je vole izvesti i za svoje počasne goste. Ja sam svoju ceremoniju baasii imala u selu Ban Phonsim.
U kuću gdje sam bila gost došli su uvaženi starci iz sela, na sredinu prostorije postavila se zdjela s prekrasnim konusnim aranžmanom od bananina lišća i cvijeća s kojega su visile narukvice od bijelog konca. Oko zdjele bilo je posloženo voće, jaja i slatkiši. Svi smo posjedali oko zdjele i rukom je dodirivali. Starci su izgovarali molitve nakon kojih su svim gostima stavili jaje u jednu ruku, a na drugu vezivali narukvice i dalje izgovarajući molitve. Postalo je jako zabavno, svi su se smijali, mi smo trebali pojesti jaje i popiti lao-lao, rakiju od riže domaće proizvodnje. Nakon ukusne večere, mnogo smijeha i lao-laoa, starci su se vratili svojim domovima, a mi smo utonuli u san.
Više otoka nego slonova
Rijeka Mekong velikim dijelom teče kroz Laos, oblikujući topografiju i sam život uz rijeku. Kroz planine sjevernog Laosa, plodne nizine centralnog Laosa pa sve do krajnjeg juga. Tamo je rijeka široka čak 14 km, a vodopadi i brzaci stvaraju 4000 otoka. Većina su samo riječni sprudovi, a 33 otoka i otočića je naseljeno. U zemlji slonova danas je tako više otoka nego tih velikih, za narod Lao svetih životinja. Koliko god je život u Laosu ležeran, život na otocima je još opušteniji. Za vrijeme kišne sezone obrađuju se rižina polja, a cijeli je otok prekriven smirujućim bojama žada i smaragda. Ostatak godine muškarci se bave ribolovom, krpanjem mreža, sitnim popravcima na kućama ili igraju petang, igru sličnu našim boćama.
Žene brinu o kući, djeci i - muškarcima. Ritam usporenog života na otoku ubrzo me preuzeo. Buđenje sa suncem uz cvrkut ptica, doručak i aromatična lao kava, pa dnevni poslovi. Čuvanje gazdaričine bebe dok ona obavlja kućanske poslove, promatranje ribara kako bacaju mreže, majki koje peru suđe i odjeću na obali rijeke dok se djeca igraju oko njih i čija je vesela cika jedini zvuk koji narušava tišinu. Posebnost ovih otoka, osim ležernog načina života i spektakularnih vodopada, mala je populacija ugroženih riječnih dupina koji žive u vodama Mekonga, plivaju od Laosa do Kambodže i igraju svoju igru skrivača sa ribarima. Napuštam Si Phan Don, 4000 otoka u zemlji koja nema more, i padaju mi na pamet riječi putnika kojega sam srela: Laos je stanje duha. Slažem se.
