.jpg&imefolder=/&width=800)
Makedonija – Zemlja kraljeva i slavnih vojskovođa
Datum objave:
09.09.2010
Autor: Gordan Nuhanović
Fotografije: kingmarkoland.com
Izvor: Croatian Traveller
Iako sam u Makedoniju putovao avionom, bilo je to putovanje vremeplovom - po mojoj slobodnoj procjeni u 1981. godinu, kada je Kiro Gligorov još bio u punoj političkoj snazi i zagovarao konvertibilni dinar. Bila je to jedna od blistavijih jugoslavenskih godina, ali ni Makedoncima nije uspjelo da je konzerviraju pa ono što je od toga doba preživjelo više nikako nije u formi. Nekoć prpošne Zastave 101 danas pomalo tugaljivo klipšu zapuštenim skopskim ulicama, a svi oni automobili na koje smo gotovo zaboravili – tristači, sportske škode i pezejci - ovdje žive svoj život poslije života.
Tako i Skopje djeluje skromno, diplomati bi rekli, u skladu sa svojim mogućnostima, a jedini razmetljivci su političari koji sa stotina jumbo plakata narodu obećavaju svijetlu budućnost u Europi. Iako me, nakon Armenije, Gruzije i Azerbejdžana nijedna slika propadanja ne može dojmiti, s Makedonijom i Makedoncima teško je ne suosjećati zbog njihovog geostrateškog položaja o kojoj dovoljno govori uzrečica: 'J.... zemlju kojoj je Albanija zapad'. Istočni susjedi Bugari odriču im pravo na nacionalnost, Grci ih opstruiraju zbog navodne krađe imena Makedonija, a ni Albanci ih ne gledaju milo, osobito nakon nedavnog rata koji je, srećom, bio operetnog karaktera.
Vidjeti Makedoniju dok je Kiro (Gligorov) još živ, vjerojatno nije isto što i vidjeti Kubu u eri Fidela Castra. Osim toga, Kirin politički 'đak' Vasil Tupurkovski (političar u debelom vunenom džemperu) upravo je osuđen na tri godine zatvora zbog pronevjere jedne milijarde eura, a Komunistička partija Makedonije, kažu mi domaćini, broji jedva nekoliko stotina članova od kojih su većina Kirinih godina. Današnja obilježja Makedonije posve su drugačija od onih iz 1981. Aerodrom se zove 'Aleksandar Makedonski' (valjda kako bi još malo nervirali Grke), a glavne avenije u Skopju rado se kite nazivljem velikana Antike, od Filipa II Makedonskog sve do spomenutog Aleksandra. Kad je nacija u krizi, traže se pompozni naslovi - ako je to običaj u Hrvatskoj, zašto bi takvi karikaturalni ispadi zaobišli jednu osamljenu, siromašnu i ugroženu zemlju kao što je Makedonija?
Ali, pravni sustav Makedonije ne trenira strogoću samo na svojim bivšim političarima; odnedavno čovjek može u 'aps' ako ga pozornik uoči kako baca čik na ulici. Također, nijedan dućan ne smije prodavati alkohol poslije sedam sati navečer, a naći pivo na benzinskoj pumpi isto je što i pojesti prase u Teheranu. Još je gore biti Makedonac koji ne plaća alimentaciju; jedan od takvih je i moj domaćin Šeki koji je, nakon što je preskočio dvije rate, morao uzeti kredit ne bi li poplaćao sve kazne zbog svoje lakomislenosti. Nisam htio da me krivo shvati, pa sam pred njim odbio komentirati zakon, ali zato sada kažem: 'Svaka čast, Makedonci!' Uz lubenice, ajvar i vino T'ga za jug, Hrvatska bi iz Makedonije trebala uvesti i taj zakon koji bi ovdašnje barabe prisilio na uredno plaćanje obveza prema vlastitoj djeci.
U Makedoniju sam, na svoju sramotu, došao prvi puta, u društvu s kolegama piscima i izdavačima Renatom Baretićem, Krunom Lokotarom i Natašom Vejnović u posjetu Katedri za hrvatski jezik i književnost koja je nedavno osnovana na Filološkom fakultetu u Skopju. Kako su ovdje gosti svetinja, domaćini su nas provezli većim dijelom svoje lijepe i suhe zemlje.
U Makedoniji postoji pedesetak kilometara autoceste, ali i nevjerojatan broj naplatnih kućica jer svaka općina želi naplaćivati cestarinu. Čim automobil dobije ubrzanje, de facto počinje kočenje pred novom rampom. Zato je, kaže Šeki, važno imati sitniša. Jer što imaš više kovanih novčića, put je brži – to su neka interna pravila koje je korisno imati na umu ako putujete makedonskom autocestom.
Na putu iz Skopja za Bitolu, zastali smo u Prilepu, malom gradiću na jednoj suhoj visoravni čiji su stanovnici veći dio godine žedni, osobito oni koji ne piju pivo. Iako se tamo nema što vidjeti osim cisterni s pitkom vodom, ipak smo popili skopsko pivo ispred dućana i raspitali se u kakvom je stanju nekad stabilni drugoligaš FK 'Pobeda'. S lijeve strane opružila nam se prelijepa i siromašna istočna Makedonija, a po žalosnom stanju jednog prokuhalog 'stojadina' s tablicama ŠT, zaključili smo da je situacija u Štipu daleko od blistave i da nije neophodno silaziti s autoceste.
U plodnoj Pelagoniji krajolik se stubokom mijenja. Ovdje su čuveni vinogradi koje nadahnjuju blage mediteranske struje i obilje sunca. Bitola je bivša prijestolnica Makedonije koju je osnovao antički velikan Filip II Makedonski. Nekoć je bila važna stanica na tzv. zlatnom putu koji je iz Rima vodio u Solun, a sada je pomalo oronula čaršija čiji rejting dižu lijepe žene za koje, da bi se vidjele, treba pričekati noć.
Bitolu zovu i gradom s najvećim brojem klavira po glavi stanovnika u regiji; stare patricijske familije (koje su u međuvremenu osiromašile) bile su pod jakim frankofonskim utjecajem, a u gradu je postojala i tzv. Francuska gimnazija. Jednom kad stignu krediti i poprave se sve te prelijepe orijentalne kučice i turske kaldrme, bit će to ljupko turističko odredište. Zasad se ovdje, kao i posvuda u Makedoniji, odlično jede u pomalo skrivenim restoranskim baščama do kojih vas može dovesti samo poznavatelj mjesnih tajni.
Iz Bitole do Ohrida vodi ne baš prometna cesta dolinom kroz obrasle planinske lance. Putujući tim pustim gorovitim predjelima, čovjek s jezom pomišlja na gumi defekt u samotnoj noći tako da nadomak Ohridu godi ponovni dodir s civilizacijom. Ovo je, među ostalim, glavna turistička zona Makedonije, drevni grad na isturenoj vapnenačkoj stjeni (O-hrid, grad na hridini) ispod planine Galičnice čiji su vrhovi uglavnom pod snijegom.
Nekad stjecište najobrazovanijih ljudi, 'emisara pismenosti' poput Sv. Klimenta i Sv. Nauma koji su iz Ohrida kretali na svoja putovanja s ciljem opismenjavanja neobrazovanog i još divljeg europskog Zapada. Sada se situacija bitno izmijenila, ali grad i dalje zrači stanovitom duhovnošću, iako se Mc'Donalds već opasno približio spomeniku Sv. Klimenta na rivi, kao da bi ga najradije istisnuo s te elitne pozicije. Turski putopisac Evlija Ćelebija zabilježio je da Ohrid ima 365 crkava, za svaki dan u godini po jednu. Je li ih do danas toliko preživjelo, neka ostane tajna, ali jedna od najljepših je Crkva Svetog Jovana Kanea iz 13. stoljeća, smještena na osamljenoj stijeni iznad jezera. Ohrid je kao stvoren za istraživanje. Gotovo iza svakog ugla ukazuju se ranokršćanske bazilike i crkvice, a kada pomislite da ste već sve vidjeli, odjednom naletite na antički amfiteatar ili kakvu kulu iz vremena kada je Ohrid bio prijestolnica Cara Samuila.
Dado Topić i grupa 'Time' svojedobno su pjevali: 'Makedonija ti pruža ljubav i sve'. Uvijek sam se zapravo pitao što je ono 'sve' iz tog stiha, nekako ne vjerujući da je tu samo zbog rime. Sada mi se čini da bi to 'sve' što Makedonija pruža moglo biti: priroda, gostoprimstvo, povijest, arhitektura, vino, hrana i osjećaj kraja svijeta dok s ohridske rive gledam preko jezera u gole obale Albanije.
Fotografije: kingmarkoland.com
Izvor: Croatian Traveller
Iako sam u Makedoniju putovao avionom, bilo je to putovanje vremeplovom - po mojoj slobodnoj procjeni u 1981. godinu, kada je Kiro Gligorov još bio u punoj političkoj snazi i zagovarao konvertibilni dinar. Bila je to jedna od blistavijih jugoslavenskih godina, ali ni Makedoncima nije uspjelo da je konzerviraju pa ono što je od toga doba preživjelo više nikako nije u formi. Nekoć prpošne Zastave 101 danas pomalo tugaljivo klipšu zapuštenim skopskim ulicama, a svi oni automobili na koje smo gotovo zaboravili – tristači, sportske škode i pezejci - ovdje žive svoj život poslije života.
Tako i Skopje djeluje skromno, diplomati bi rekli, u skladu sa svojim mogućnostima, a jedini razmetljivci su političari koji sa stotina jumbo plakata narodu obećavaju svijetlu budućnost u Europi. Iako me, nakon Armenije, Gruzije i Azerbejdžana nijedna slika propadanja ne može dojmiti, s Makedonijom i Makedoncima teško je ne suosjećati zbog njihovog geostrateškog položaja o kojoj dovoljno govori uzrečica: 'J.... zemlju kojoj je Albanija zapad'. Istočni susjedi Bugari odriču im pravo na nacionalnost, Grci ih opstruiraju zbog navodne krađe imena Makedonija, a ni Albanci ih ne gledaju milo, osobito nakon nedavnog rata koji je, srećom, bio operetnog karaktera.
Vidjeti Makedoniju dok je Kiro (Gligorov) još živ, vjerojatno nije isto što i vidjeti Kubu u eri Fidela Castra. Osim toga, Kirin politički 'đak' Vasil Tupurkovski (političar u debelom vunenom džemperu) upravo je osuđen na tri godine zatvora zbog pronevjere jedne milijarde eura, a Komunistička partija Makedonije, kažu mi domaćini, broji jedva nekoliko stotina članova od kojih su većina Kirinih godina. Današnja obilježja Makedonije posve su drugačija od onih iz 1981. Aerodrom se zove 'Aleksandar Makedonski' (valjda kako bi još malo nervirali Grke), a glavne avenije u Skopju rado se kite nazivljem velikana Antike, od Filipa II Makedonskog sve do spomenutog Aleksandra. Kad je nacija u krizi, traže se pompozni naslovi - ako je to običaj u Hrvatskoj, zašto bi takvi karikaturalni ispadi zaobišli jednu osamljenu, siromašnu i ugroženu zemlju kao što je Makedonija?
Ali, pravni sustav Makedonije ne trenira strogoću samo na svojim bivšim političarima; odnedavno čovjek može u 'aps' ako ga pozornik uoči kako baca čik na ulici. Također, nijedan dućan ne smije prodavati alkohol poslije sedam sati navečer, a naći pivo na benzinskoj pumpi isto je što i pojesti prase u Teheranu. Još je gore biti Makedonac koji ne plaća alimentaciju; jedan od takvih je i moj domaćin Šeki koji je, nakon što je preskočio dvije rate, morao uzeti kredit ne bi li poplaćao sve kazne zbog svoje lakomislenosti. Nisam htio da me krivo shvati, pa sam pred njim odbio komentirati zakon, ali zato sada kažem: 'Svaka čast, Makedonci!' Uz lubenice, ajvar i vino T'ga za jug, Hrvatska bi iz Makedonije trebala uvesti i taj zakon koji bi ovdašnje barabe prisilio na uredno plaćanje obveza prema vlastitoj djeci.
U Makedoniju sam, na svoju sramotu, došao prvi puta, u društvu s kolegama piscima i izdavačima Renatom Baretićem, Krunom Lokotarom i Natašom Vejnović u posjetu Katedri za hrvatski jezik i književnost koja je nedavno osnovana na Filološkom fakultetu u Skopju. Kako su ovdje gosti svetinja, domaćini su nas provezli većim dijelom svoje lijepe i suhe zemlje.
U Makedoniji postoji pedesetak kilometara autoceste, ali i nevjerojatan broj naplatnih kućica jer svaka općina želi naplaćivati cestarinu. Čim automobil dobije ubrzanje, de facto počinje kočenje pred novom rampom. Zato je, kaže Šeki, važno imati sitniša. Jer što imaš više kovanih novčića, put je brži – to su neka interna pravila koje je korisno imati na umu ako putujete makedonskom autocestom.
Na putu iz Skopja za Bitolu, zastali smo u Prilepu, malom gradiću na jednoj suhoj visoravni čiji su stanovnici veći dio godine žedni, osobito oni koji ne piju pivo. Iako se tamo nema što vidjeti osim cisterni s pitkom vodom, ipak smo popili skopsko pivo ispred dućana i raspitali se u kakvom je stanju nekad stabilni drugoligaš FK 'Pobeda'. S lijeve strane opružila nam se prelijepa i siromašna istočna Makedonija, a po žalosnom stanju jednog prokuhalog 'stojadina' s tablicama ŠT, zaključili smo da je situacija u Štipu daleko od blistave i da nije neophodno silaziti s autoceste.
U plodnoj Pelagoniji krajolik se stubokom mijenja. Ovdje su čuveni vinogradi koje nadahnjuju blage mediteranske struje i obilje sunca. Bitola je bivša prijestolnica Makedonije koju je osnovao antički velikan Filip II Makedonski. Nekoć je bila važna stanica na tzv. zlatnom putu koji je iz Rima vodio u Solun, a sada je pomalo oronula čaršija čiji rejting dižu lijepe žene za koje, da bi se vidjele, treba pričekati noć.
Bitolu zovu i gradom s najvećim brojem klavira po glavi stanovnika u regiji; stare patricijske familije (koje su u međuvremenu osiromašile) bile su pod jakim frankofonskim utjecajem, a u gradu je postojala i tzv. Francuska gimnazija. Jednom kad stignu krediti i poprave se sve te prelijepe orijentalne kučice i turske kaldrme, bit će to ljupko turističko odredište. Zasad se ovdje, kao i posvuda u Makedoniji, odlično jede u pomalo skrivenim restoranskim baščama do kojih vas može dovesti samo poznavatelj mjesnih tajni.
Iz Bitole do Ohrida vodi ne baš prometna cesta dolinom kroz obrasle planinske lance. Putujući tim pustim gorovitim predjelima, čovjek s jezom pomišlja na gumi defekt u samotnoj noći tako da nadomak Ohridu godi ponovni dodir s civilizacijom. Ovo je, među ostalim, glavna turistička zona Makedonije, drevni grad na isturenoj vapnenačkoj stjeni (O-hrid, grad na hridini) ispod planine Galičnice čiji su vrhovi uglavnom pod snijegom.
Nekad stjecište najobrazovanijih ljudi, 'emisara pismenosti' poput Sv. Klimenta i Sv. Nauma koji su iz Ohrida kretali na svoja putovanja s ciljem opismenjavanja neobrazovanog i još divljeg europskog Zapada. Sada se situacija bitno izmijenila, ali grad i dalje zrači stanovitom duhovnošću, iako se Mc'Donalds već opasno približio spomeniku Sv. Klimenta na rivi, kao da bi ga najradije istisnuo s te elitne pozicije. Turski putopisac Evlija Ćelebija zabilježio je da Ohrid ima 365 crkava, za svaki dan u godini po jednu. Je li ih do danas toliko preživjelo, neka ostane tajna, ali jedna od najljepših je Crkva Svetog Jovana Kanea iz 13. stoljeća, smještena na osamljenoj stijeni iznad jezera. Ohrid je kao stvoren za istraživanje. Gotovo iza svakog ugla ukazuju se ranokršćanske bazilike i crkvice, a kada pomislite da ste već sve vidjeli, odjednom naletite na antički amfiteatar ili kakvu kulu iz vremena kada je Ohrid bio prijestolnica Cara Samuila.
Dado Topić i grupa 'Time' svojedobno su pjevali: 'Makedonija ti pruža ljubav i sve'. Uvijek sam se zapravo pitao što je ono 'sve' iz tog stiha, nekako ne vjerujući da je tu samo zbog rime. Sada mi se čini da bi to 'sve' što Makedonija pruža moglo biti: priroda, gostoprimstvo, povijest, arhitektura, vino, hrana i osjećaj kraja svijeta dok s ohridske rive gledam preko jezera u gole obale Albanije.
