Bali: Turistički dragulj Indonezije

Tekst I foto: Vlado Cvirn
Izvor: Croatian Traveller

 

Bali je malena hinduistička oaza usred indonezijskog arhipelaga, na kojemu ima više muslimana nego igdje drugdje na svijetu.  Usporedbe radi: dok je na Baliju više od 90 posto hinduista, u Indoneziji je 88,2 posto stanovništva muslimanske vjeroispovijedi.  Tako Bali strši među svojim susjedima, koji su mu geografski toliko blizu, a tradicijom i kulturom toliko različiti.

Hinduizam je ovamo stigao iz Indije, preko Jave. Najprije su ga u četvrtom stoljeću trgovci prenijeli javanskim vladarima, koji su utemeljili hinduističku dinastiju. No nakon islamske pobune u 16. stoljeću hinduistički vladari i pripadnici najviših kasta našli su utočište na Baliju, idiličnu otoku palmi i pješčanih plaža, pa nije pretjerano reći da su današnji stanovnici Balija potomci kraljeva, umjetnika i svećenika. 

Kastinski je sustav na Baliju prisutan i danas. Poprilično zamršeni klanovi i strogo određeni obredi dio su svakodnevice u kojoj svatko zna svoje mjesto. No bez suradnje i podjele uloga, koja asocira na savršeno usklađenu košnicu, pitanje je kako bi se Bali uopće mogao održati. Organizacija vjerskih i društvenih slavlja, šarolikih svečanosti i obreda u hramu, vjenčanja, ali i poljoprivredni zakoni održavaju se pod palicom lokalne uprave koja se naziva "banjar“ (u prijevodu "susjedstvo“). Organizaciju građana čini 50 do 150 članova, domaćih muškaraca i žena koji moraju biti u braku, a poglavara biraju bogovi preko medija. Oni su vlasnici "bale banjara“, središta društvenog i političkog života, gdje se okupljaju i zajedno donose gospodarske, političke i vjerske odluke – ali i igraju šah, druže se, slušaju glazbu ...

Neposluh se strogo kažnjava! Onaj tko ne ispuni obveze bit će izbačen iz banjara, što znači da može zaboraviti na bilo kakvu vjersku službu ili obred – u društvenom smislu on je mrtav čovjek. U sklopu banjara egzistira i "subak“, lokalno tijelo koje nadgleda proizvodnju riže i navodnjavanje. Svaka obitelj koja posjeduje rižino polje mora biti član “subaka”, koji tada određuje pravilnu raspodjelu vode. Iako je Bali jedno od najpopularnijih turističkih odredišta (a posjetitelja je svake godine sve više – samo u prvih šest mjeseci ove godine zabilježen je porast od 12 posto), stanovnici se i dalje najviše bave poljoprivredom. Rižina polja zahtijevaju jako puno naporna zajedničkog rada, bez kojega se obitelji ne bi uspjele prehraniti. 

Turizam je još uvijek u drugom planu, no transformacija polako, ali sigurno dolazi i na Bali. Tako je, primjerice, još pred nešto manje od stoljeća Kuta na jugu Balija bilo uspavano ribarsko selo. No kad su gotovo mitske pješčane plaže otkrili Azijci i australski surferi, stoljetni je mir prekinut. Danas je prepuna turista koji se slijevaju iz obližnjih luksuznih hotela ili niskobudžetnih hostela, osobito Australaca kojima je Bali omiljena vikend destinacija. Barovi i klubovi na plaži pristupačnih cijena preobrazili su je u središte zabave. Ugostitelji su se prilagodili mladima koji nemaju novca na bacanje, pa cijene nisu visoke, a na svakom koraku mogu se naći jeftini suveniri ili rukotvorine.  

Vjerski obredi na Baliju uvukli su se duboko u svakodnevicu svakog stanovnika – što nije nimalo neobično  s obzirom na sedam nepredvidljivih vulkana (da je tako kod nas, i mi bismo se zacijelo više molili!).  Velik dio vremena svakom Balinežaninu odlazi na ritualne pripreme, sam obred ili čišćenje nakon obreda. U svakom dvorištu ili vrtu Balinežani obavljaju obrede ili prinose žrtvu i do nekoliko puta na dan kako njihovo postojanje ne bi izgubilo duhovnu ravnotežu i smisao. Tako je na Baliju svaka kuća mali hinduistički hram za sebe. Upravo iz duhovnog mira proizlazi svjetski poznata balinežanska ljubaznost i prijaznost. U njihovoj se kulturi slavi kult muške i ženske ljepote pa je širok osmijeh više od pukog bontona – smijeh je način života i odraz dugogodišnje tradicije. Uz njega dolazi i gostoljubivost na kakvu se može naići malogdje na svijetu.

Zanimanje za gosta važan je segment njihove kulture: turiste će nerijetko obasuti pitanjima poput "Odakle si?“ ili "Kamo ideš?“, što može izazvati kulturološki šok u onih koji se nisu naviknuli zbližavati s nepoznatim ljudima. Poznavanje samo nekoliko rečenica indonezijskog bahasa jezika može biti vrijedno iskustvo na Baliju. Pitanja poput: Berapa harganya (koliko stoji)? ili Boleh tawar (može li se cjenkati)? odškrinut će vrata prodavačeve naklonjenosti i velikodušna popusta ... no valja pripaziti i na izgovor. Zatražite li, primjerice, na tržnici "kepala muda“ umjesto "kelapa muda“, mogli biste se neugodno iznenaditi kad umjesto mladog kokosa dobijete – mladu glavu!

Živopisnosti Balija pridonose i slikovite svečanosti, a jedna je od najvažnijih Galungan, koja se održava svakih 210 dana i simbolizira pobjedu dobra nad zlom. Tada se bogovi spuštaju na Zemlju kako bi proslavili veličanstveni događaj u društvu ljudi. Svaka obitelj priprema se izrađujući penjor – zavinut bambusov štap dug osam metara, koji se ukrašava mladim kokosovim lišćem, voćem, povrćem, žitaricama, kolačima i sa 11 kineskih novčića – a mogu se vidjeti na svakom koraku. Ispred kućnih ulaza s desne strane postavlja se oltar za bogove s malo riže, cvijeća i tamjana. Plesači su važan dio šarolikog mozaika i eksplozije boja energičnog slavlja. Putujući iz mjesta u mjesto, plešu i zabavljaju prolazinike; na licima nose posvećene maske i posebnom koreografijom slave pobjedu dobra. Zanimljive su i pogrebne svečanosti, kad se veliki ukrašeni lijesovi – od kojih su neki u obliku životinja – prije spaljivanja (kako bi se duša odvojila od tijela) u svečanim povorkama nose ulicama. Pokojnik  je okružen glazbenicima i plesačima koji tjeraju zle duhove. Glazbenu pratnju pruža orkestar gamelan, koji se sastoji od različitih udaraljki, violine sa dvjema žicama te frule. 

Odlazak na Bali u vrijeme koje od brojnih svečanosti sjajan je način za upoznavanjem lokalnih specijaliteta. Ono što bogovi ne pojedu ostaje ljudima, no Balinežanima obrok nije ekipni sport. Vole jesti i jedu često, od ranog jutra do kasno u noć, no prava je rijetkost vidjeti obitelj kako jede na okupu – svatko jede sam kad je gladan. Običaj je jesti desnom rukom, koja se pruža za davanje i uzimanje dobrih stvari. Lijevu koriste za "manje plemenite“ aktivnosti, poput higijene nakon odlaska u zahod. Ruke peru često, a u gotovo svim restoranima na stolu stoji posuda s vodom za prljave prste.

Pripremanje jela na Baliju pravi je doživljaj, a kratki kuharski tečajevi organiziraju se u Ubudu, Tanjung Benoi i Seminyaku. To je savršena prilika za upoznavanje s egzotičnim namirnicama na eklektičnim tržnicama, žilama kucavicama svakog balinežanskog grada. Indonezijska jela temelje se na mnogo riže i povrća te malo mesa, uglavnom ribe, plodova mora i piletine. Obroci su jako začinjeni jer začini osim što jela čine ukusnijima, u vlažnom podneblju štite od bakterija i jačaju otpornost. Tradicionalni balinežanski specijaliteti su "bubur injin“ – crni puding od riže s kokosovim mlijekom, "brem“ – vino od crne i bijele riže, "bebek betutu“ – patka punjena začinima, koja se cijeli dan peče u kokosovom orahu i listovima banane; zbog dugotrajne pripreme često se mora naručiti dan unaprijed. Slatkasto i blago kokosovo mlijeko odlično gasi žeđ koju izazivaju pikantna jela. Kokosov orah stoji oko pet kuna, no valja pažljivo birati jer se samo mladi plodovi koriste za piće. Mlijeko iz starog kokosa Balinežani ne piju jer smatraju kako nije dobro za zglobove. Iako se turisti uglavnom zadržavaju u priobalju, tek odlaskom dublje u unutrašnjost gosti toga vulkanskog otoka mogu razumjeti gdje se zapravo nalaze. 

Pitoreskna sela izmjenjuju se s rižinim poljima i očaravajućim vulkanskim brdima. Gunung Agung, koji Balinežani smatraju središtem svemira, najviša je  planina i vulkan. Pupak svijeta, kako ga nazivaju, sa svojih 3142 metra najviša je točka otoka. Posljednji put je eruptirao 1964. godine. Lava je uništila brojna sela i usmrtila 1500 ljudi. Gunung Agung je još uvijek aktivan – iz paklenog grotla često “kihne” oblak vulkanskog pepela, tek toliko da upozori kako nije otišao u mirovinu.

Na vođene ture kreće se iz sela Besakih koje se smjestilo na obroncima planine, no uspon je vrlo naporan onima koji nisu vični planinarenju. Polazak je oko ponoći, kako bi se s vrha vulkana moglo uživati u izlasku sunca. Mnogo popularniji uspon je na Gunung Batur jer ne postoji opasnost od visinske bolesti, no potrebno je ponijeti toplu i vodootpornu odjeću. Kintamani, selo koje se nalazi u podnožju meka je za fotografe zbog jedinstvenih panorama. Najbolje vrijeme za snimanje je ujutro, kad izlazeće sunce obrubi siluetu planine. U blizini je i najveće jezero na otoku – Batur.

Od glavnoga grada Denpasara udaljeno je 50 km, koje automobil prelazi za dva sata. Ceste su u dobrom stanju, no gusta magla smanjuje vidljivost. Pet kilometara sjeverno od Kintamanija, u selu Sukawana, na visini od 1745 metara, izgrađen je najviši  hinduistički hram na Baliju – Pura Puncak Penulisan. Jedan je od najstarijih na otoku i posvećen je manifestaciji boga Šive. Od ceste do hrama vode 333 stepenice koje vrijedi prijeći jer se na vrhu nalazi kompleks koji vjerno utjelovljuje sve karakteristike Balinežana. Skrušenost, skromnost i smiješak kakva nema nigdje drugdje na svijetu – samo su neki od darova koje će svaki gost Balija ponijeti kući.