Smokva
Datum objave:
09.07.2011
Autor i foto: Ivo Pervan
Izvor: Livingstone
Znate li koji je prvi ljudski odjevni predmet? Pelene možda, koža, kožusi...? Neće biti. Najstarija odjeća naših predaka bila je smokva. Točnije, smokvin list. Nosili su ga praroditelji Adam i Eva u Edenu, zemaljskom vrtu, kaže biblijska priča, da pokriju stidna mjesta. Da sakriju, a ne da zaštite.
Pogledajte sve one bezbrojne aktove majstora od antike naovamo, osobito one iz renesanse, kad se golo tijelo na velika vrata vratilo u umjetnička djela, pitajte sve one slikare i skulptore biblijskih i povijesnih motiva. Smokvin je list bio odjeća, skrojena po prvoj i posljednjoj modi. No dobro, kako su se, čime su se ti modni detalji držali na tijelu? Nejasno. Za muškarce bi se možda moglo i naći nešto opipljiviji odgovori, ali za pripadnice ljepšeg spola...
No, nećemo valjda sitničariti oko tih detalja? Recimo da to i nisu bili listovi već pregače, spletene od smokvina ili čak, manje vjerojatno, lozina lišća. Nevažno. Kako god se uzme, smokva je postala i praodjeća i erotski simbol, premda je zapravo pokrivala ono što na ljudskom tijelu suprotni spol najviše zanima. Tako je smokva, ni kriva ni dužna, u biti (raz)otkrivala ono što je mislila da pokriva.
Nema gdje je nema
Svakako, edenska spoznaja o spolnosti učini da je smokva poznata posvud, i u Starom i u Novom svijetu, na svim kontinentima i u svim vremenima, svim epohama i u nazorima, u svagdanjem, religijskom i mitološkom svijetu. I samo njezino drvo rasprostranjeno je svuda, a njezin plod, kad se presiječe, također svuda na svijetu podsjeća na vulvu. Nebrojene su knjige ispisane o toj temi, a teret te erotske slave, od naivne i estetske do eksplicitne i vulgarne, smokva i danas hrabro nosi i zastupa svuda gdje je ljudi cijene, uzgajaju i jedu. Uz to, ušla je, tko zna zašto, značajno i nedvosmisleno i u repertoar simboličnih znakova pa palac ruke uvučen između kažiprsta i srednjaka također znači figu, smokvu.
Erotska, pa i porno industrija često je uzimaju pod svoje, a ona je ipak samo “obično, jadno, malo drvo”, bezazleno i možda upravo ono na koje je mislio Cesarić u onoj svojoj čuvenoj pjesmi o voćki i kiši, dakle dobro, plodno drvo smeđesivih grana i ukusnih slatkih mesnatih plodova kruškolikih oblika i intenzivne zelene boje, koja zna u nijansama doći i do ljubičaste. Iako joj je vrijednost kao hrane i lijeka uočena i hijeroglifima zapisana još u starome Egiptu te u zapisima ostalih starih civilizacija Sredozemlja, smokva se u legendama i mitovima opisuje, zacijelo zarad “sočnog“ izgleda svog ploda, prije svega kao simbol plodnosti i razmnožavanja.
Zaboravljeni simbol
No, krenimo od početka: smokva (Ficus carica L.) iz obitelji dudova (Moraceae) raste kao veliki listopadni grm ili manje drvo, naziva se još i figa, smokvenica, smokvina, smoka, crna smokva, petrovka, petrovača, glušac, sikomora...
Domovina joj je Mala Azija, biblijski predjeli Sirije i Palestine, odakle je preko Crnog mora osvanula na obalama Grčke, gdje je jedna od glavnih namirnica u prehrani i sočan dar olimpijskim pobjednicima (predgrađe podno Atene zove se gle! – Suha smokva). U “vječni“ Rim, gdje je smatrana svetim voćem, doplovila je preko Egipta na feničkim viševeslarkama i odatle krenula u osvajanje svijeta, jednako kao što je to učinila i cjelokupna mediteranska civilizacija, kultura i filozofija. Dakle, ništa bez Sredozemlja, gdje je smokva – a njoj ne treba mnogo da nikne, nikne čak i iz suhozida - sinonim za ljeto kao dom kukaca i ptica, sjena umornima, odmor za oči.
Može sve – traži malo
Danas je poznato gotovo 600 različitih vrsta smokava, koje su zbog posebnog okusa i bogate nutritivne vrijednosti omiljeno voće svim uzrastima, a konzumira se kao svjež plod, ali i u sušenom stanju, kao suha smokva, te u prerađevinama kao marmelada, kompot, razna fermentirana pića, a čak postoji i vino od smokve. Svježi plodovi imaju najviše vode (i do 80 posto) te 10 do 15 posto voćnog šećera, ali i druge vitaminsko-mineralne odlike, cijelu skalu organizmu korisnih sastojaka, osobito za izmjenu staničnih tvari i razvijanje metabolizma - sve što povoljno djeluje na imunološki sustav, pomaže kod raznih upala itd., dakle, sve što od našeg organizma čini pravi mali “vitaminski festival“, u kojem prednjači kalij, ali su za sastav koštanog tkiva u našem organizmu jako važni i kalcij, magnezij, fosfor...
Bila listopadna ili zimzelena, divlja ili pitoma, smokva ne traži mnogo. Inače, “odjevni“ smokvini listovi su veliki, nalik koži, hrapavi i s donje strane baršunasto dlakavi – znali su naši “prastarci“ što izabrati! Cvate u svibnju i lipnju, uspijeva diljem cijelog našeg obalnog pojasa i na otocima, prima se i na slabo hranjivom tlu, a pogoduju joj i ljetna suša te blaga i kišna zima. Cvjetove im oplođuje smokvina osica (Blastophaga psenes), plod im je sočan, sladak i aromatičan: kad je zelen pun je mliječnog soka, a kad je zreo – šećera.
Inače, svi su njezini dijelovi pojedinačno i u raznim kombinacijama iznimno ljekoviti, i kad je svježa i kad je sušena. Pa ipak se njome, i kao hranom i kao lijekom, koristi manje nego što je to moguće. K tomu, još iz antičke i stare pučke medicine znano je – budući je najprirodnije i ne ostavlja nikakve posljedice – njezino laksativno svojstvo.
Hjib
I sušena smokva je iznimno ukusna i cijenjena, izložena na daskama ili u vijencima na mediteranskom suncu – takve su smokve bogate mikroelementom bakra, važnim za stvaranje crvenih krvnih zrnaca (eritrociti) i sintezu krvnog pigmenta, važnog protiv slabokrvnosti i umora. Uz grožđice i suhe šljive, i smokva nam je kao desertno južno voće pri ruci cijele godine, od njega se prave brze nepečene slastice, osobito marmelade, zamjena za slatkiše. Isto tako, mijesi se u pogačice pa se to na otocima, osobito na Visu zove hjib (hib), ikavizirani hljeb, koji se garnira s lovorovim lišćem i pravi su mamac strancima, ali i domaćima. Obitelj Mratinić s Visa, vlasnici “Brojne“, ima u tome velikih iskustava, njihov hib je brend, ravan drugima na Mediteranu, recimo onom đenovskom, koji se pravi u obliku kobasica te ovije smokvinim listom. Dakako, u hjib (hib) od mljevenih smokava dodaju se lozovača i razne trave, osobito koromač, da ukus bude pravi i jedinstven.
Svojedobno su sve viške domaćice znale pripravljati ovu poslasticu. Same suhe smokve mogu se puniti bademima ili orasima – nanizane u vjenčiće s lovorovim listom prepoznatljive su i omiljene kao jestivi specijaliteti. Štoviše, duž cijele obale Jadrana suhe smokve i lozovača, pa i rakija smokovača, predstavljaju tradicionalni znak dobrodošlice. Dakle, dobro nam došli i neka to bude što češće!
Izvor: Livingstone
Znate li koji je prvi ljudski odjevni predmet? Pelene možda, koža, kožusi...? Neće biti. Najstarija odjeća naših predaka bila je smokva. Točnije, smokvin list. Nosili su ga praroditelji Adam i Eva u Edenu, zemaljskom vrtu, kaže biblijska priča, da pokriju stidna mjesta. Da sakriju, a ne da zaštite.
Pogledajte sve one bezbrojne aktove majstora od antike naovamo, osobito one iz renesanse, kad se golo tijelo na velika vrata vratilo u umjetnička djela, pitajte sve one slikare i skulptore biblijskih i povijesnih motiva. Smokvin je list bio odjeća, skrojena po prvoj i posljednjoj modi. No dobro, kako su se, čime su se ti modni detalji držali na tijelu? Nejasno. Za muškarce bi se možda moglo i naći nešto opipljiviji odgovori, ali za pripadnice ljepšeg spola...
No, nećemo valjda sitničariti oko tih detalja? Recimo da to i nisu bili listovi već pregače, spletene od smokvina ili čak, manje vjerojatno, lozina lišća. Nevažno. Kako god se uzme, smokva je postala i praodjeća i erotski simbol, premda je zapravo pokrivala ono što na ljudskom tijelu suprotni spol najviše zanima. Tako je smokva, ni kriva ni dužna, u biti (raz)otkrivala ono što je mislila da pokriva.
Nema gdje je nema
Svakako, edenska spoznaja o spolnosti učini da je smokva poznata posvud, i u Starom i u Novom svijetu, na svim kontinentima i u svim vremenima, svim epohama i u nazorima, u svagdanjem, religijskom i mitološkom svijetu. I samo njezino drvo rasprostranjeno je svuda, a njezin plod, kad se presiječe, također svuda na svijetu podsjeća na vulvu. Nebrojene su knjige ispisane o toj temi, a teret te erotske slave, od naivne i estetske do eksplicitne i vulgarne, smokva i danas hrabro nosi i zastupa svuda gdje je ljudi cijene, uzgajaju i jedu. Uz to, ušla je, tko zna zašto, značajno i nedvosmisleno i u repertoar simboličnih znakova pa palac ruke uvučen između kažiprsta i srednjaka također znači figu, smokvu.
Erotska, pa i porno industrija često je uzimaju pod svoje, a ona je ipak samo “obično, jadno, malo drvo”, bezazleno i možda upravo ono na koje je mislio Cesarić u onoj svojoj čuvenoj pjesmi o voćki i kiši, dakle dobro, plodno drvo smeđesivih grana i ukusnih slatkih mesnatih plodova kruškolikih oblika i intenzivne zelene boje, koja zna u nijansama doći i do ljubičaste. Iako joj je vrijednost kao hrane i lijeka uočena i hijeroglifima zapisana još u starome Egiptu te u zapisima ostalih starih civilizacija Sredozemlja, smokva se u legendama i mitovima opisuje, zacijelo zarad “sočnog“ izgleda svog ploda, prije svega kao simbol plodnosti i razmnožavanja.
Zaboravljeni simbol
No, krenimo od početka: smokva (Ficus carica L.) iz obitelji dudova (Moraceae) raste kao veliki listopadni grm ili manje drvo, naziva se još i figa, smokvenica, smokvina, smoka, crna smokva, petrovka, petrovača, glušac, sikomora...
Domovina joj je Mala Azija, biblijski predjeli Sirije i Palestine, odakle je preko Crnog mora osvanula na obalama Grčke, gdje je jedna od glavnih namirnica u prehrani i sočan dar olimpijskim pobjednicima (predgrađe podno Atene zove se gle! – Suha smokva). U “vječni“ Rim, gdje je smatrana svetim voćem, doplovila je preko Egipta na feničkim viševeslarkama i odatle krenula u osvajanje svijeta, jednako kao što je to učinila i cjelokupna mediteranska civilizacija, kultura i filozofija. Dakle, ništa bez Sredozemlja, gdje je smokva – a njoj ne treba mnogo da nikne, nikne čak i iz suhozida - sinonim za ljeto kao dom kukaca i ptica, sjena umornima, odmor za oči.
Može sve – traži malo
Danas je poznato gotovo 600 različitih vrsta smokava, koje su zbog posebnog okusa i bogate nutritivne vrijednosti omiljeno voće svim uzrastima, a konzumira se kao svjež plod, ali i u sušenom stanju, kao suha smokva, te u prerađevinama kao marmelada, kompot, razna fermentirana pića, a čak postoji i vino od smokve. Svježi plodovi imaju najviše vode (i do 80 posto) te 10 do 15 posto voćnog šećera, ali i druge vitaminsko-mineralne odlike, cijelu skalu organizmu korisnih sastojaka, osobito za izmjenu staničnih tvari i razvijanje metabolizma - sve što povoljno djeluje na imunološki sustav, pomaže kod raznih upala itd., dakle, sve što od našeg organizma čini pravi mali “vitaminski festival“, u kojem prednjači kalij, ali su za sastav koštanog tkiva u našem organizmu jako važni i kalcij, magnezij, fosfor...
Bila listopadna ili zimzelena, divlja ili pitoma, smokva ne traži mnogo. Inače, “odjevni“ smokvini listovi su veliki, nalik koži, hrapavi i s donje strane baršunasto dlakavi – znali su naši “prastarci“ što izabrati! Cvate u svibnju i lipnju, uspijeva diljem cijelog našeg obalnog pojasa i na otocima, prima se i na slabo hranjivom tlu, a pogoduju joj i ljetna suša te blaga i kišna zima. Cvjetove im oplođuje smokvina osica (Blastophaga psenes), plod im je sočan, sladak i aromatičan: kad je zelen pun je mliječnog soka, a kad je zreo – šećera.
Inače, svi su njezini dijelovi pojedinačno i u raznim kombinacijama iznimno ljekoviti, i kad je svježa i kad je sušena. Pa ipak se njome, i kao hranom i kao lijekom, koristi manje nego što je to moguće. K tomu, još iz antičke i stare pučke medicine znano je – budući je najprirodnije i ne ostavlja nikakve posljedice – njezino laksativno svojstvo.
Hjib
I sušena smokva je iznimno ukusna i cijenjena, izložena na daskama ili u vijencima na mediteranskom suncu – takve su smokve bogate mikroelementom bakra, važnim za stvaranje crvenih krvnih zrnaca (eritrociti) i sintezu krvnog pigmenta, važnog protiv slabokrvnosti i umora. Uz grožđice i suhe šljive, i smokva nam je kao desertno južno voće pri ruci cijele godine, od njega se prave brze nepečene slastice, osobito marmelade, zamjena za slatkiše. Isto tako, mijesi se u pogačice pa se to na otocima, osobito na Visu zove hjib (hib), ikavizirani hljeb, koji se garnira s lovorovim lišćem i pravi su mamac strancima, ali i domaćima. Obitelj Mratinić s Visa, vlasnici “Brojne“, ima u tome velikih iskustava, njihov hib je brend, ravan drugima na Mediteranu, recimo onom đenovskom, koji se pravi u obliku kobasica te ovije smokvinim listom. Dakako, u hjib (hib) od mljevenih smokava dodaju se lozovača i razne trave, osobito koromač, da ukus bude pravi i jedinstven.
Svojedobno su sve viške domaćice znale pripravljati ovu poslasticu. Same suhe smokve mogu se puniti bademima ili orasima – nanizane u vjenčiće s lovorovim listom prepoznatljive su i omiljene kao jestivi specijaliteti. Štoviše, duž cijele obale Jadrana suhe smokve i lozovača, pa i rakija smokovača, predstavljaju tradicionalni znak dobrodošlice. Dakle, dobro nam došli i neka to bude što češće!
