.jpg&imefolder=/&width=800)
Bajkoviti arhipelag u Tihom oceanu
Datum objave:
02.03.2012
Autor: Mateja Dokleja
Izvor: Croatian Traveller
Iako spominjanje Vanuatua kod većine sugovornika izaziva asocijaciju na neko egzotično jelo, ova malo poznata otočna država južnog Pacifika definitivno zaslužuje svoje mjesto na popisu želja svakog putnika, jer će svojom posebnošću i šarmom oboriti s nogu svakog tko je uspije pronaći.
Od istočne obale najbližeg kontinenta, Australije, Vanuatu je udaljen nešto više od dva sata leta, a sama država je arhipelag koji se sastoji od 83 otoka i otočića. Starosjedilačko stanovništvo, koje ondje živi već tisućama godina, stvorilo je posebnu kulturu obilježenu zanimljivim obredima, kao što je obred inicijacije dječaka na otoku Pentecost, koji se smatra pretečom modernog bungee jumpinga. Dječaci naime moraju skočiti na glavu s drvenih tornjeva visokih i do 20 metara, nogu vezanih konopcem za vrh tornja, a lokalno stanovništvo podiže im hrabrost i energiju pjesmom i plesom. Posebnost tornjeva s kojih se skače je i u tome što nijedan čavao ni ijedan drugi komadić umjetnog materijala nije korišten u njihovoj izgradnji, pa su vrlo krhki i njišu se na vjetru.
Unatoč dugoj povijesti, Vanuatu je kao država stekao neovisnost tek 1980. godine, oslobodivši se stogodišnje vladavine Britanaca i Francuza. Dotadašnje kolonizatore, s druge strane, taj događaj nije toliko oduševio, ponajprije zbog nepreglednih farmi kokosovih palmi koje su ondje zasadili i na čije su dugogodišnje prihode računali, a koje su tada predane u vlasništvo vladi Vanuatua.
Lokalno stanovništvo naviknuto je na život u skladu s prirodom. Živi u skromnim kolibama, a prehrana mu se tipično sastoji od jednostavnih jela pripremljenih od svježih namirnica. Jedno od takvih je i laplap, nacionalno jelo Vanuatua. To je jelo pripremljeno od usitnjenog povrća namočenog u kokosovo ulje te zajedno s mesom zamotano u listove biljke laplap i pečeno u podzemnim pećnicama. Stanovnici Vanuatua začinjavaju svoju svakodnevicu ritualima i malim zadovoljstvima, a jedno od takvih je i kava. Iako dijeli ime s kofeinskim napitkom, tu prestaje svaka sličnost. Kava je naime lokalno opojno piće koje se priprema miješanjem vode s mljevenim korijenom biljke kava.
Iako izgledom, a i okusom podsjeća na kombinaciju vode i prašine, ono je svakodnevni užitak velikog broja stanovnika Vanuatua, koji priznaju da činjenica da si ne mogu priuštiti alkoholna pića uvelike utječe na popularnost ovog napitka. Ipak, ovaj mir i sklad donekle je narušen velikim brojem stranaca koji zahvaljujući relativno prihvatljivim cijenama kupuju posjede na otocima te ih koriste kao destinaciju za praznike ili se trajno ondje preseljavaju, ali često nemaju razumijevanja za lokalnu kulturu i tradiciju, zbog čega dolazi do nezadovoljstva starosjedilačkog stanovništva.
Espirito Santo, najveći otok u arhipelagu, krije mnoštvo prirodnih ljepota. Tu su dakako bezbrojne idilične plaže, od kojih je najpoznatija tzv. Plaža šampanjac (eng. champagne beach), koja je dobila ime po moru koje zbog svoje iznimne čistoće izgleda pjenušavo. Kombinacija potpuno prazne plaže, bijelog pijeska i mora nestvarne nijanse plave boje dokaz je da tropski raj nije samo holivudska izmišljotina, da on zaista postoji. Nadalje, na otoku se može naći i nekoliko plavih rupa (eng. blue hole), prirodnog fenomena zapanjujuće ljepote, uzrokovanog izviranjem kristalno čiste svježe vode kroz slojeve vapnenca i koralja. Rezultat toga su duboka slatkovodna jezera intenzivne kobaltnoplave boje, koja su omiljena mjesta za kupanje kako turista, tako i lokalnog stanovništva.
Na mnoštvu manjih otočića smjestili su se resorti za turiste. Jedan od takvih je otok Ratua, na kojem se ne nalazi ništa osim jednog resorta i pripadajućih mu sadržaja, pa zato i resort nosi ime 'Ratua Private Island' i po mnogočemu se razlikuje od tipičnog resorta. Naime, on djeluje kao neprofitna fundacija koja sav zarađen novac ulaže u poboljšanje edukacije u lokalnim školama. Ipak, sam je resort izrazito luksuzan, a njegov maksimalni kapacitet od 30-ak gostiju svjedoči koliko je pažnje posvećeno privatnosti i miru. Svi su gosti smješteni u 200-godišnjim indonezijskim vilama pažljivo namještenim antiknim namještajem i dekoriranim detaljima prikupljenim po cijelom Pacifiku, a svaka vila ima i svoj privatni vrt i plažu.
Hrana koja se priprema u kuhinji potpuno je u skladu s prirodom i sastoji se od povrća i voća uzgojenog na samom otoku, a ribari svakog jutra isplovljavaju u potrazi za ribom i drugim morskim plodovima koji će se tog dana naći na roštilju priređenom na samoj plaži, gdje se i poslužuje ručak. Potpuna sloboda kretanja pri istraživanju otoka i okolnog mora gostima je omogućena slobodnom upotrebom bicikala, raznih vrsta kanua i malih brodića, a tu je i 20-ak konja koji mogu bilo kad biti odsedlani za šetnju otokom. Jedinstveno iskustvo moguće je doživjeti zaputite li se u vodu s konjima, pri čemu oni plivaju noseći vas na leđima. Za potpuni užitak potrebno je samo čvrsto im se držati za grivu i prepustiti se simbiozi s tim plemenitim životinjama.
Putovanje svakog turista tipično počinje i završava u maloj zračnoj luci uz koju raste ogromno božićno drvo. Ono, naime, svojim cvjetovima podsjeća kad se bliži vrijeme Božića i tako ostaje zadnja od mnogih živopisnih slika u sjećanjima putnika koji odlaze s obećanjem da će se ubrzo vratiti.
Izvor: Croatian Traveller
Iako spominjanje Vanuatua kod većine sugovornika izaziva asocijaciju na neko egzotično jelo, ova malo poznata otočna država južnog Pacifika definitivno zaslužuje svoje mjesto na popisu želja svakog putnika, jer će svojom posebnošću i šarmom oboriti s nogu svakog tko je uspije pronaći.
Od istočne obale najbližeg kontinenta, Australije, Vanuatu je udaljen nešto više od dva sata leta, a sama država je arhipelag koji se sastoji od 83 otoka i otočića. Starosjedilačko stanovništvo, koje ondje živi već tisućama godina, stvorilo je posebnu kulturu obilježenu zanimljivim obredima, kao što je obred inicijacije dječaka na otoku Pentecost, koji se smatra pretečom modernog bungee jumpinga. Dječaci naime moraju skočiti na glavu s drvenih tornjeva visokih i do 20 metara, nogu vezanih konopcem za vrh tornja, a lokalno stanovništvo podiže im hrabrost i energiju pjesmom i plesom. Posebnost tornjeva s kojih se skače je i u tome što nijedan čavao ni ijedan drugi komadić umjetnog materijala nije korišten u njihovoj izgradnji, pa su vrlo krhki i njišu se na vjetru.
Unatoč dugoj povijesti, Vanuatu je kao država stekao neovisnost tek 1980. godine, oslobodivši se stogodišnje vladavine Britanaca i Francuza. Dotadašnje kolonizatore, s druge strane, taj događaj nije toliko oduševio, ponajprije zbog nepreglednih farmi kokosovih palmi koje su ondje zasadili i na čije su dugogodišnje prihode računali, a koje su tada predane u vlasništvo vladi Vanuatua.
Lokalno stanovništvo naviknuto je na život u skladu s prirodom. Živi u skromnim kolibama, a prehrana mu se tipično sastoji od jednostavnih jela pripremljenih od svježih namirnica. Jedno od takvih je i laplap, nacionalno jelo Vanuatua. To je jelo pripremljeno od usitnjenog povrća namočenog u kokosovo ulje te zajedno s mesom zamotano u listove biljke laplap i pečeno u podzemnim pećnicama. Stanovnici Vanuatua začinjavaju svoju svakodnevicu ritualima i malim zadovoljstvima, a jedno od takvih je i kava. Iako dijeli ime s kofeinskim napitkom, tu prestaje svaka sličnost. Kava je naime lokalno opojno piće koje se priprema miješanjem vode s mljevenim korijenom biljke kava.
Iako izgledom, a i okusom podsjeća na kombinaciju vode i prašine, ono je svakodnevni užitak velikog broja stanovnika Vanuatua, koji priznaju da činjenica da si ne mogu priuštiti alkoholna pića uvelike utječe na popularnost ovog napitka. Ipak, ovaj mir i sklad donekle je narušen velikim brojem stranaca koji zahvaljujući relativno prihvatljivim cijenama kupuju posjede na otocima te ih koriste kao destinaciju za praznike ili se trajno ondje preseljavaju, ali često nemaju razumijevanja za lokalnu kulturu i tradiciju, zbog čega dolazi do nezadovoljstva starosjedilačkog stanovništva.
Espirito Santo, najveći otok u arhipelagu, krije mnoštvo prirodnih ljepota. Tu su dakako bezbrojne idilične plaže, od kojih je najpoznatija tzv. Plaža šampanjac (eng. champagne beach), koja je dobila ime po moru koje zbog svoje iznimne čistoće izgleda pjenušavo. Kombinacija potpuno prazne plaže, bijelog pijeska i mora nestvarne nijanse plave boje dokaz je da tropski raj nije samo holivudska izmišljotina, da on zaista postoji. Nadalje, na otoku se može naći i nekoliko plavih rupa (eng. blue hole), prirodnog fenomena zapanjujuće ljepote, uzrokovanog izviranjem kristalno čiste svježe vode kroz slojeve vapnenca i koralja. Rezultat toga su duboka slatkovodna jezera intenzivne kobaltnoplave boje, koja su omiljena mjesta za kupanje kako turista, tako i lokalnog stanovništva.
Na mnoštvu manjih otočića smjestili su se resorti za turiste. Jedan od takvih je otok Ratua, na kojem se ne nalazi ništa osim jednog resorta i pripadajućih mu sadržaja, pa zato i resort nosi ime 'Ratua Private Island' i po mnogočemu se razlikuje od tipičnog resorta. Naime, on djeluje kao neprofitna fundacija koja sav zarađen novac ulaže u poboljšanje edukacije u lokalnim školama. Ipak, sam je resort izrazito luksuzan, a njegov maksimalni kapacitet od 30-ak gostiju svjedoči koliko je pažnje posvećeno privatnosti i miru. Svi su gosti smješteni u 200-godišnjim indonezijskim vilama pažljivo namještenim antiknim namještajem i dekoriranim detaljima prikupljenim po cijelom Pacifiku, a svaka vila ima i svoj privatni vrt i plažu.
Hrana koja se priprema u kuhinji potpuno je u skladu s prirodom i sastoji se od povrća i voća uzgojenog na samom otoku, a ribari svakog jutra isplovljavaju u potrazi za ribom i drugim morskim plodovima koji će se tog dana naći na roštilju priređenom na samoj plaži, gdje se i poslužuje ručak. Potpuna sloboda kretanja pri istraživanju otoka i okolnog mora gostima je omogućena slobodnom upotrebom bicikala, raznih vrsta kanua i malih brodića, a tu je i 20-ak konja koji mogu bilo kad biti odsedlani za šetnju otokom. Jedinstveno iskustvo moguće je doživjeti zaputite li se u vodu s konjima, pri čemu oni plivaju noseći vas na leđima. Za potpuni užitak potrebno je samo čvrsto im se držati za grivu i prepustiti se simbiozi s tim plemenitim životinjama.
Putovanje svakog turista tipično počinje i završava u maloj zračnoj luci uz koju raste ogromno božićno drvo. Ono, naime, svojim cvjetovima podsjeća kad se bliži vrijeme Božića i tako ostaje zadnja od mnogih živopisnih slika u sjećanjima putnika koji odlaze s obećanjem da će se ubrzo vratiti.
