Burma – Zemlja zlatnih pagoda i nasmijanih ljudi

Autor: Toni Jerković
Foto: T. Jerković
Izvor: Croatian Traveller

Koliko ste puta u tisku mogli pročitati 'jadikovke' hrvatskih kvaziceleba da toliko žude za odmorom bez mobitela i elektroničke komunikacije? Umjesto da jednostavno isključe svoje gadgete ili odu na partyjanje po Zrću, mogu se zaputiti nekamo drugo. Takvo mjesto zaista postoji. Zove se Burma. A Burma vodi neki svoj privatni rat protiv Interneta, a isto tako i protiv telefonskih roaminga. Nema šanse da probijete takvu medijsku i komunikacijsku blokadu.

'Ovo je Burma', prije nekih stotinjak godina napisao je glasoviti Rudyard Kipling, kazavši da će to biti zemlja kakvu dotad niste vidjeli. Sada, nakon više od sto godina, u Burmi, odnosno po novom, Mjanmaru, nije se puno toga promijenilo od posljednjeg Kiplingova posjeta. Ceste su i dalje neasfaltirane, struje više nema nego ima, pagode su nešto starije i oronutije, osim onih koje je vladajuća vojna hunta odlučila, po receptu trebinjskog redikula Vučurevića, učiniti 'starijim i ljepsim'. Nije se promijenio ni osmjeh dobrodošlice lokalnog stanovništva prema posjetiteljima. Uopćeno, u ovoj državi za koju mnogi drže da ju je bolje izbjeći u svojim putovanjima, ljudi su zasigurno najveća vrijednost zbog koje zaista vrijedi potegnuti put pod noge.

Pod međunarodnim sankcijama zbog najdugovječnije vojne hunte na vlasti, ulazak nije pretjerano jednostavan, ali nije nužno i kompliciran. Svi putnici u Burmu, pa tako i oni iz Hrvatske, trebaju vizu koja se izdaje na period od 28 dana. Problem je što je burmansko veleposlanstvo zaduženo za Hrvatsku u 'susjednoj' Njemačkoj. Ipak, bez previše komplikacija, vizu je moguće izvaditi i u Bangkoku, Kuala Lumpuru ili Hong Kongu. Naravno, ako niste novinar. U tom slučaju zatajite profesiju.

U magazinu se rijetko piše o potrebnom cijepljenju prije putovanja, ali u slučaju Burme to je neophodno. Nekoliko tjedana prije puta obavezno se treba cijepiti protiv hepatitisa A i B (a može i ostalih), tetanusa i još nekih boleština za koje većina stanovništva nije ni čula, a jedino bi obradovale sastavljače kvizova i doktora Housea. Ali, zašto se sad zamarati japanskim encefalitisom? Bolje obratiti pozornost na dijareju. Velika je mogućnost da ćete tijekom svog boravka u Burmi pokupiti proljev kataklizmičkih razmjera. To je uostalom i najčešća neugoda s kojom se susretne prosječni zapadni turist.

Kako su sve kopnene i morske granice zatvorene, u najveći burmanski grad (donedavno i glavni) Yangon, može se doći isključivo zrakoplovom. Prvi kulturološki šok dogodit će se već za vrijeme vožnje od zračne luke do grada. Promet se naime odvija desnom stranom ulice, a na istoj, desnoj, strani nalaze se upravljači vozila. Poprilično nezgodno za vrijeme pretjecanja. Posebice za nenaviknuta putnika na suvozačkom mjestu. Prije se, pak, vozilo lijevom stranom, dok neki lokalni general nije odlučio drugačije. Iskusniji putnik će primijetiti i nedostatak motora i skutera na ulicama Yangona. Rezultat je to isto jedne bizarne odluke nakon što je nekom lokalnom šerifu vozač skutera ogrebao automobil. Rezultat je bila zabrana svih motora u Yangonu.

Dolaskom u petmilijunski Yangon da se primijetiti da su pločnici poprilično umrljani crvenom bojom. Nakon toga ćete vjerojatno i vidjeti uzrok. Lokalno stanovništvo neprestano pljuca crveno. Ne, nije krv. Posljedica je to žvakanja betel oraščića i soka koji se miješa s pljuvačkom, koji su općenarodna poslastica. Pomažu u savladavanju gladi, a navodno su i nekakav slabi narkotik. Ako želite neko relaksiranje 'omamljivanjem' od puta, uzmite pivo 'Myanmar' koje je začuđujuće izvrsne kvalitete. Što ćete zalijevati pivom ovisi isključivo o vama i želučanim sposobnostima. Općenito, uspoređujući s ostalim destinacijama jugoistočne Azije, hrana je u Burmi puno blaže začinjena i nije ljuta. Problem može stvoriti način zaštite hrane - jelo se nalazi ispod nekih dva centimetra debelog sloja ulja - čija je jedina svrha štititi hranu od prašine i naleta raznoraznih insekata. Kako doći do zalogaja, opet, ovisi o vašim sposobnostima. U Mjanmaru možete slobodno zaboraviti McDonald's ili bilo koji drugi zapadni lanac. To ne postoji. S druge strane, mohingu, što je nacionalno jelo, a riječ je o tjestenini u čorbi od ribljeg umaka i raznog povrća te curry - zaista vrijedi probati.

U Yangonu ćete zacijelo prvo otići do Shwedagon Paye - najvažnijeg budističkog svetišta države. Da ne ulazimo previše u budističku filozofiju i mitologiju dovoljno je znati da se ovdje čuva osam vlasi Budine kose, a sve su ispod masivne zlatne pagode koja se diže nešto više od 112 metara u visinu. Na vrhu se nalazi 74-karatni dijamant čije je svjetlucanje moguće vidjeti iz podnožja. Riječ je zaista masivnom kompleksu u kojem, bez problema, možete proboraviti cijeli dan. Ako nemate predznanja o lokalnim religijama, uzmite vodiča za 3000 kyata (oko 15-ak kuna) i nećete zažaliti. Kompleks je jednostavno prebogat različitim hramovima i relikvijama da ako niste ekspert za ove religije - svaka je pomoć nužna i dobrodošla.

U najživljem dijelu grada, Chinatownu, na kružnom toku nalazi se Sula pagoda, stara nekih 2000 godina. Ona je visoka 'skromnih' 46 metara i svojevrsna je oaza od kaotičnog prometa yangonskih ulica. Mnogi posjetitelji vole svratiti i do kuće vođe opozicije - Aung San Suu Kyi, u kojoj je nobelovka donedavno bila zatočena u kućnom pritvoru, ali pokušajte kameru ostaviti negdje daleko - u slučaju da budete uhićeni, slijedi vam deportacija, a vašem vozaču zatvor. Općenito, vrijedi izbjegavati fotografiranje bilo koje uniformirane osobe. S njima se može tući samo Rambo, pa neka tako i ostane.

U Yangonu je zgodno istraživati britansku kolonijalnu arhitekturu, a ponekad odmor potražiti u nekom od brojnih gradskih parkova. U Yangonu, kao i u ostatku države, sigurno se nećete 'ubiti' u nekom ludom noćnom provodu. Ni u shoppingu. To ne postoji. Ne zaboravite, ovo je Burma. I ovdje ste došli vidjeti kako se nekad živjelo, a ne ponašati se poput hrvatskih zvijezda.

Yangon je u stvari jako dobro mjesto za početak burmanske avanture. Ako imate živaca i volje, u druge dijelove države (one koji nisu zabranjeni za strance) možete otići autobusima ili vlakovima. Vlakovi su ubitačno spori, a ceste su ubitačno loše. Vozila izgledaju kao da dijelove na okupu drži neka viša sila i molitva, a ne mehanika, fizika i vijci. Veći je dio države neasfaltiran, a u ruralnim dijelovima vjerojatno ćete koristiti i usluge pick-up auta, zajedno s još 20-ak suputnika i parsto kokošiju, zaprežna kola koja vuku ili konji ili neke rogate životinje, bicikl, a možda udaljenosti prevaljivati i pješice. Za one koje ne žele velike udaljenosti prevaljivati na krovu automobila, Air Mandalay ima dobru ponudu koja uključuje četiri avionske karte za 220 američkih dolara.

To je zaista dobar deal i iskoristite ga za odletjeti u Heho. Nalazi se u regiji Shan, koja je u stvari srce Zlatnog trokuta. Ni ne pomišljajte na opijum i slično jer ode glava. U punom smislu riječi. Ali tamo se nalazi zgodna destinacija - jezero Inle. Jezero je dužine oko 22 kilometra i oko njega (i na njemu, u 'plutajućim kućama' žive pripadnici različitih etničkih skupina. Najbolja je investicija uzeti lokalnog vozača nekog dugog čamca koji će vas cijeli dan voziti po jezeru i po različitim naseljima koja bujaju na njegovim obalama. Jedno se naselje bavi poljoprivredom, drugo se specijaliziralo za proizvodnju srebra, treće za tkanje odjeće iz vlakana koja se izvlače iz lopoča (lotusa) i tako dalje. Kad je sajmeni dan (svaki peti dan, jer jedan dan je market u jednom selu, da bi se sutra preselio u drugo), cijelo naselje živne i jako puno zgodnih suvenira se može dobiti za jako male novce. Nije dobro kupiti brončane lule za pušenje opijuma bez obzira na to koliko lijepo izgledale, jer možete imati problema na carini pri izlasku iz države. Carina ne voli ni kad se iznose brončani predmeti koji prikazuju Budu, i drago kamenje koje nije kupljeno u dućanima koje kontrolira vojska. Provesti nekoliko dana u ovom ruralnom dijelu, ali zaista lijepom, izgleda previše, ali to je daleko od istine. Na samom jezeru, i okolici ima jako puno aktivnosti, i događanja koja mogu ispuniti dan da je i tjedan premalo.

Sljedeća stanica može biti Mandalay - drugi najveći grad države, i jedan od bivših mnogobrojnih glavnih gradova. Jedan od najvažnijih spomenika je bivša Kraljevska palača koju je 1861. godine sagradio kralj Mindon da bi ispunio proročanstvo. Naime, navodno je sam Buda s obližnjeg brda kazao da će te godine biti izgrađen novi glavni grad. A kad tako kaže Buda, onda nema alternative - gradi novu rezidenciju. Kompleks je uistinu zastrašujuće ogroman - i srećom po vaša stopala, a na čupanje kose povjesničara i arheologa, veći je dio zatvoren za civile - jer je vojsci bilo zgodno tu postaviti vojarne. A kad vojska tako kaže, ni onda nema alternative. Skloni se i lutaj onim što je otvoreno za civile. Veliki je dio renoviran (ne baš najbolje), ali se dobije dobar dojam kako je nekad raskošno živjela burmanska aristokracija.

U okolici Palače nalazi se nekoliko remek-djela svjetovne i sakralne burmanske tradicionalne arhitekture, koji su vrijedni posjete. A isto tako se isplati uzverati se i na obližnje brdo (ono na kojem je svojedobno bio i Buda) te sačekati sumrak. Naravno, i tamo je veliki sakralni kompleks, pogled na grad, Palaču, i okolicu u sumrak može biti nezaboravan.

U okolici grada nalazi se i nekoliko manjih, isto tako, bivših glavnih gradova na koje vrijedi potrošiti koji dan. Amarapura ima oko 1200 metara dug i 200 godina star drveni most od tikovine. Rano ujutro vrvi od života, uličnih prodavača, seljaka koji idu na obližnje farme ili budističkih svećenika koji kontemplirajući dočekuju rađanje novog dana. Možete posjetiti i lokalni samostan i družiti se sa svećenstvom. Zaboravite na riječi 'Tito' i 'Jugoslavija' kad vas pitaju odakle ste. Mjanmar ima novo božanstvo - zove se 'Davor Šuker'. On je kralj. Čak i oni svećenici koji odu u šumu na osam mjeseci da bi sjedeći ispod nekog drveta naučili nešto više o ljudima, znaju za Šukera.

U blizini je i Inwa - sada već opustjeli glavni grad, čija se nekadašnja raskoš može razaznati iz mnoštva hramova i ostataka palača. Danas su između palača polja banana i ostalih poljoprivrednih proizvoda. Jedini mogući transport po ovom bivšem velebnom gradu je ili pješice ili u konjskoj zaprezi. Put vas isto može dovesti do Sagainga (treba li naglasiti da je i to bio glavni grad?!), u kojem se možete uspesti na brdo s kojeg puca pogled na stotine pagoda i uživati neko vrijeme u miru. Pokušajte zaboraviti da je u ovom malom gradiću, u ne tako davnoj prošlosti, u protuvladinim demonstracijama ubijeno više od 300 civila.

Nakon Mandalaya neka sljedeća postaja bude Bagan, dragulj Burme i svijeta. Na ovom arheološkom nalazištu, u vrijeme najvećeg procvata burmanske civilizacije, nalazilo se oko 12000 hramova, danas ih je opstalo oko 3000. Ovo mjesto više ne izgleda kao da je ispalo iz filmova o Indiana Jonesu, ali nije ni daleko. Većina je hramova opustjela, ali nije nemoguće da u debeloj hladovini prastarog hrama naletite na nekog lokalca kako spava, ili se moli nekom od prastarih božanstava iz hinduističke ili budističke tradicije. Među ovim se ruševinama bez problema može provesti nekoliko dana i uvijek imati onaj neugodan osjećaj da niste vidjeli dovoljno. Hram Ananda izgrađen je 1091. godine, i još je uvijek pun i vjernika i turista. Shwe Zigon stupa, izgrađena nešto ranije, 1087. godine, prva je i prototip je za sve one stožaste građevine po kojima je Burma poznata. Hram Gawdaw Palin je mix indijske i burmanske arhitekture, a hram Thatbyinnyu je sa svojih 66 metara isto tako impozantan kao i onda kad je bio izgrađen, u 12. stoljeću. Shwegugyi isto tako ne zaostaje. Tu je naravno još i oko tri tisuće ostalih koji čekaju na vas da proglasite osobnog favorita.
 
Ako nije dosta svetišta, dobro je otići na planinu Popa, koja je sveto mjesto onih koji još štuju prebudistička božanstva. Ovaj davno ugasli vulkan prava je oaza hladovine i svježeg zraka koji može nedostajati nakon sveg silnog truckanja burmanskim makadamima. Odmor od silnog produhovljenja i studiranja budizma može se pronaći na nekoj od burmanskih plaža koje mogu biti zaista nedirnute. Par dana bućkanja u 'divljini' isto tako pomaže kod 'duhovne obnove'.

Na povratku u Yangon, jedan dan iskoristite za pentranje do 'Zlatnog balansirajućeg kamena' - drugog najvažnijeg burmanskog svetišta. Kyaiktyo se nalazi na oko 160 kilometara jugoistočno od Yangona, a balansirajuća gromada kamena zaista tako i izgleda. To je moguće jer, naravno, ispod je postavljena jedna vlas Budine kose. Kamen je prekriven zlatnim listićima koje vjernici stoljećima obljepljuju na ovom impozantnom mjestu. Penjanje do ovog svetog mjesta može potrajati i oko pet sati - ali, hej, nekim duhovnim putovanjima nakana i nije da budu lagana.

Što se novca tiče, Burma nije najjeftinije odredište u poznatom dijelu Univerzuma. Iako siromašna država, prebogata dragim kamenjem i zlatom, puno je skuplja nego države iz susjednog okruženja. Važno je znati da nikada i ni pod koju cijenu ne mijenjati novac u bankama i mjenjačnicama - tečaj je oko 7 kyata za jedan američki dolar. Na crnom tržištu se za dolar dobije oko 900 do 1000 kyata! Isto tako, ovo je isključivo ekonomija gotovine - kreditne kartice i putnički čekovi nevrijedni su u Burmi. Novac koji se donosi mora biti kao nov, bez žigova, nesavijen, neumrljan, inače ih ne primaju. CB i KB serijske brojeve američkih dolara isto tako ne vole.

Komplikacija za zapadnjačkog putnika ima dosta, to ne treba tajiti, ali isto tako, gotovo je zajamčeno da nikada nećete zaboraviti nepuni mjesec proveden u ovoj državi, i hramovi i dragi ljudi koje ste upoznali na putu ispunit će vas lijepim uspomenama. Na koncu, i hrana, i cjepiva, kao i svi mogući vidovi transporta neće izgledati kao neka teškoća, nego kao uspomena koja će se prepričavati godinama. 'Ovo je Burma', napisao je Rudyard Kipling prije stotinjak godina, a na vama je da se uvjerite koliko je, zaista, bio u pravu.