Hrvatsko gospodarstvo opterećeno je desecima izravnih i neizravnih poreza, ali i mnoštvom naknada, doprinosa i renti koji se ne zovu porezi, iako mnogi od njih to zapravo jesu. Medu novijim opterećenjima je spomenička renta, hrvatski izum uveden Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara 1999. godine.
Renta je tada bila propisana u iznosu od dva posto dohotka, no naplata je u prve tri godine bila vrlo loša: 2000. samo 159 kuna, 2001. nijedna jedina kuna, a 2002. oko 50.000 kuna. Stoga su 2003. donesene izmjene i dopune Zakona jer je Vlada procijenila da bi po toj osnovi mogla godišnje ubirati i do 200 milijuna kuna.
Uvedene su dvije vrste rente: izravna i neizravna. Izravnu plaćaju oni koji koriste kulturno dobro, obračunava se u rasponu od tri do 10 kuna po metru četvornom korisne poslovne površine, a iznos samostalno određuje jedinica lokalne samouprave. Neizravna spomenička renta iznosi 0,05 posto od ukupnih prihoda, a njena naplata nema veze s korištenjem kulturnog dobra, nego su obveznici svi oni koji obavljaju neku od tridesetak djelatnosti navedenih u Zakonu (uglavnom turističke i prijevozne, te banke, telekomunikacije, kockarnice i kladionice).