Garancija (engl. guarantee, njem. Garantie):
1. u širem smislu temeljno pravilo trgovačkog prava prema kojem je prenositelj obvezan pribavitelju osigurati nesmetano i u punom opsegu korištenje prava koje mu je ugovorom prenio ili stvari koje mu je predao. U užem smislu garancija je odgovornost za fizičke i pravne nedostatke (mane). Garanciju ne smijemo miješati s jamstvom. Postoje tri osnovne vrste garancije:
a) ponudbena garancija (tender guarantee),
b) avansna garancija, i
c) garancija za dobro izvršenje posla. Ove su garancije stvorene u međunarodnoj trgovačkoj praksi u vezi s investicijskim radovima, i danas su još uvijek najčešće u praksi. Postoje i razni oblici posebnih oblika garancija, npr.;
2. garancija punjenja kod ugovora o alotmanu znači obvezu putničke agencije na punjenje kapaciteta ugostitelja kako je unaprijed utvrđeno. Agencija nema pravo pravodobnim priopćavanjem, o nemogućnosti popunjavanja kapaciteta otkazati ugovor u cjelini ili djelomično. Obveza je agencije platiti ugostitelju naknadu za neiskorišteni ležaj i dan u fiksnom iznosu (obično 50-75% vrijednosti neiskorištenih usluga);
3. akcesorna garancija (nesamostalna) takva je kod koje je garancijska obveza banke ovisna o postojanju obveze temeljnog ugovora. Tu garanciju izdaje banka s naslova jamstva (bankovno jamstvo) koje je uređeno trgovačkim (ili građanskim) pravom; zapravo se tu radi o institutu jamstva, jer se banka kao jamac obvezuje vjerovniku (korisniku garancije) da će ispuniti obvezu dužnika (nalogodavca) ako to on ne učini;
4. samostalna garancija je takva kod koje banka preuzima prema korisniku garancije samostalnu obvezu koja je u odnosu na dužnikovu obvezu iz glavnog ugovora odvojena i samostalna. Na temelju samostalne garancije prema korisniku garancije, banka se obvezuje da će ispuniti ne obvezu dužnika (nalogodavca) nego svoju obvezu (bankovna garancija).
Definicija je preuzeta iz Rječnika trgovačkog prava u izdanju Masmedia.