Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel) je jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja.
Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta):
1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba;
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno;
3. ovršna javnobilježnička isprava.
Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom. Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze.
Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna. Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani.
Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio.
Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju.
Definicija je preuzeta iz Rječnika trgovačkog prava u izdanju Masmedia.