Pranje novca (engl. money laundering, njem. Geldwäsche) znači pretvaranje tzv. "prljavog" novca ili druge imovinske koristi pribavljenih kriminalnim ili drugim protuzakonitim radnjama (obuhvaćenih pojmom tzv. predikatnog k. d.) u "čist" novac, naime onaj koji se može upotrijebiti i koristiti kao legalni prihod u bankovnim, trgovačkim, kupoprodajnim, investicijskim, poduzetničkim i drugim poslovima ili načinima ulaganja. Znači, ona imovinska korist, najčešće u konačnici novac, koji bi se prema postojećim zakonima trebao oduzeti kao rezultat k. d., koristi se kao i svaki drugi zakonitim načinom stečeni dohodak. Time se pokušava ne samo prikriti počinjeno k. d. i njime postignuta imovinska korist nego se njegovom daljnjom uporabom stvara konkurencija s onima koji nekriminalnom djelatnošću ostvaruju prihode svojeg poslovanja.
Smatra se da je pojam "pranje novca" prvi upotrijebio engleski časopis The Guardian pišući 1973. o 200.000 dolara namijenjenih republikanskoj predizbornoj kampanji u SAD-u, odnesenih u kovčezima u Meksiko radi stavljanja u optjecaj. Postupak pranja novca odvija se u tri faze: stavljanje (engl. placement) kao prva faza sastoji se od fizičkoga ulaska gotovine kriminalnog porijekla u financijski sustav preko bankarskih pologa, novčanih naloga ili elektronskim transferom preko državnih granica. Iduća je faza polaganje (engl. layering) pod kojim se podrazumijeva niz složenih financijskih transakcija kojima se prikriva pravo porijeklo novca. Krajnji cilj ove faze u procesu pranja novca sastoji se u onemogućavanju povezivanja takvih sredstava s njihovim izvorom. Konačna je faza u procesu pranja novca integracija (engl. integration) kojom se "prljavi novac" ugrađuje u tzv. "čiste fondove" i ničim više ne razlikuje od zakonito stečenog novca.
Smatra se da se godišnje u svijetu "opere" oko 900 milijardi dolara od čega gotovo polovica novca dolazi iz ilegalne trgovine drogama. To upućuje na povezanost pojave pranja novca s organiziranim kriminalom koji u najvećem opsegu stoji iza ilegalne trgovine drogama. Ono što osobito otežava organiziranu akciju svih društvenih čimbenika politike suzbijanja kriminaliteta u borbi protiv pranja novca jesu vrlo brojne i raznovrsne metode pranja novca koje se iz dana u dan mijenjaju i prilagođavaju mjerama poduzetim radi njihova otkrivanja i suzbijanja.
Od niza metoda valja spomenuti samo neke: krijumčarenje gotovine – fizički transport gotovine u stranu državu gdje se novac polaže u banku i uskoro postaje neprepoznatljiv; konstrukcija (engl. structuring) – velika financijska transakcija pretvara se u niz malih s malim iznosima novca (tako je jednom prilikom oprano 29 milijuna dolara u malim svotama od 10 i 20 dolara prebacivanih u Ekvador); lažne kompanije – tzv. "shell kompanije" (engl. shell: ljuska) prikrivaju sredstva pranja novca, a "front kompanije" (engl. front: prednja strana, lice, čelo, pročelje) obavljaju legalne poslovne aktivnosti radi prikrivanja pranja novca; kockarnice – osoba s gotovinom dolazi u kockarnicu, dobiva žetone, odigra nekoliko serija i za većinu preostalih žetona traži isplatu koju potom deponira na račun trećih osoba itd.
U izvorima međunarodnog k. p. za pranje novca relevantna je Konvencija VE o pranju, traganju, zapljeni i konfiskaciji prihoda od kaznenih djela i Konvencija UN o transnacionalnom organiziranom kriminalu. U hrvatskom k. p. pranje novca inkriminirano je k. d. prikrivanja protuzakonito dobivenog novca u čl. 279. KZ.
Definicija je preuzeta iz Rječnika kaznenog prava u izdanju Masmedia.