Nekretnine:
Početna > Nekretnine > Poslovni i trgovački prostori > Dobra vijest - Ikea u Hrvatskoj ne gradi veliki centar, već samo robnu kuću
Dobra vijest - Ikea u Hrvatskoj ne gradi veliki centar, već samo robnu kuću
13.4.2012 14:07:00 | Autor/Izvor: Tatjana Bartaković/Forum/Presscut
Istina je, zaista nam ne treba još jedan trgovački centar, i stoga hvala Ikei koja je odustala od gradnje građevinskog mastodonta, pardon, trgovačkog hrama za Hrvate poplavljene novim siromaštvom. Dosadašnja šopingizacija hrvatskih gradova ne samo da je opustošila njihova središta, već je i osiromašila društveni život građana, svodeći ga na kupovinu dobara, nas u potrošače - dužnike, potpomognute otplatom robe na rate.
Kapital su akumulirale inozemne banke, ali ne i domaća proizvođačka industrija - zamašnjak rasta svakog gospodarstva, koje konkurentnim dugoročnim planom jedino održivo može povećavati broj zaposlenih. Iz tog razloga je odluka IKEA Grupe da u Rugvici pored Zagreba do kraja 2013. godine izgradi samo svoju robnu kuću, a gradnju predviđenog trgovačkog centra odgodi do eventualno 2015. - šamar prošloj i sadašnjoj hrvatskoj Vladi, kraj propagandi da izlazimo iz krize, a nama građanima otrežnjenje iz iluzije da će nam se standard uskoro povećati, te da ćemo živjeti neki kvalitetniji život, kojeg svatko svojim radom i zaslužuje.
Najavljeno ulaganje Ikee u trgovački centar od 250 milijuna eura, svedeno je na okvirnih 50 milijuna eura, dovoljnih za vlastitu robnu kuću - prvo u Zagrebu, a potom Splitu i Rijeci. S jedne strane dobili smo predviđanje o neizvjesnom i vrlo riskantnom većem ulaganju u tržišta Hrvatske i Srbije, odnosno predstojeću višegodišnju nisku kupovnu moć građana ovih zemalja. Dok s druge, ova odluka ipak ukazuje na izvjesnu profitabilnost temeljenu na prodaji Ikeinog namještaja i opreme za dom, i domaćeg tržišta koje ima za takvom ponudom potražnju. Izlišno je napadati ovu globalnu tvrtku zbog obećanja u veće ulaganje i povećanja broja zaposlenih, jer na neki način inertnost hrvatskog sustava spriječila je provedu ove investicije u godinama iza nas. Izlišno ih je napadati jer njihova reakcija proizlazi iz realnih okolnosti, a navodno zaposlenje oko 2000 ljudi koji su trebali raditi u još jednom trgovačkom centru - bila bi samo jedna kap rješenja u moru nezaposlenih.
Popularnost Ikeinog branda i njezinih proizvoda bit će zadnji udarac koji bi domaću industriju namještaja mogao s koljena oboriti na tlo. Zašto je tome tako? Zato jer je većinski dio naših proizvođača zapravo samo tvornički pogon koji svoje tehnološke i ljudske resurse u cijelosti prilagođava tzv. lohn poslovima, odnosno narudžbama za tvrtke poput Ikee i druge inozemne brandove. Domaća industrija namještaja hrvatske šume koristi za proizvodnju dijelova finalnih proizvoda stranih brandova, prilagođavajući svoj tehnološki park njihovim narudžbama, i redovito su prisiljeni okrutno snižavati cijenu svojega rada kako taj dobavljački posao ne bi prešao u pogone Rumunjske, Poljske ili, naravno, Kine. Posljedično, njihovi zaposlenici imaju (ako) prosječna mjesečna primanja, žive na dug, konstantno živeći u riziku gubitka posla. Jer u trenutku kada cijenu rada ove tvrtke više ne mogu snižavati, gube posao, dok za izgradnju vlastitog branda, kolekciju proizvoda i distribucijski lanac - nikada kroz ovakav pristup nisu imali vremena ili se za njega nisu odlučili.
Dosadašnji tržišno nekonkurentan (neodrživ) pristup, nije samo od industrije namještaja stvorio ozbiljnog ovisnika o državnim subvencijama, već se na njemu temeljilo čitavo hrvatsko gospodarstvo, koje je polako, ali sigurno potonulo na dno onog mora nezaposlenosti. Između ostalog, tranzicija i nesretna privatizacija ugasile su mnoga industrijska postrojenja, i ne samo da su ona nepovratno rasprodana, često zajedno sa zemljištem već je s njima nestalo i znanje o segmentima proizvodnje, vrijednost u koju iznova treba investirati. Vrijednost industrijske baštine i baštine znanja svake tvrtke sačinjava identitet portfolija njezinih proizvoda i nje same - temeljni kapital za svaki budući razvoj i identitet samog branda. Međutim, prvobitnom tranzicijom u kapitalizam, prekinut je postignuti kontinuitet, jer je Hrvatska država dopustila da se nepovratno rasprodaje i uništava kapital gospodarske baštine koji uvijek čini kamen temeljac svakog novog početka.
Sjetimo se Jugokeramike - Inkera, TOZ-a, Penkale, Kontakta, Prvomajske, Digitrona, Biserke, Kamenskog, raspada brodogradnje, ali i tekstilne industrije u kojoj je, prema izjavi dr. Svjetlane Šokčević (predsjednica Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske) od osamostaljenja Hrvatske samo u tekstilnoj i odjevnoj industriji izgubljeno više od 100 tisuća radnih mjesta. Tako da je potpora premijera Milanovića o širem uključivanju lokalne industrije u proizvodnju za Ikeu i slične, samo djelomično i kratkoročno pozitivna s obzirom na tržišne promjene koje preko noći mogu uzrokovati prekid iste. Ukoliko domaća industrija namještaja (ali i ostale gospodarske grane, o.a.) ne posegne za ulaganjem u vlastite brandove i razvoj inovativnih proizvoda, kroz istraživanje i integriranje novih znanja i metoda - osudit će samu sebe na neizvjestan robovlasnički odnos. I u tom smjeru Ikea nam može poslužiti kao primjer. Njezin osnivač potječe iz Smalanda, južne Švedske gdje su ljudi zbog siromašne zemlje naučili koristiti um za maksimalno iskorištavanje postojećih resursa. Prepreke su preokrenuli u svoju korist, i tako Ikea u Švedskoj posjeduje svoj centar istraživanja i razvoja, u kojem radi i oko 40-ak dizajnera, koji danas smišljaju proizvode čije ćemo finalne primjerke vidjeti u Ikeinoj robnoj kući za godinu do dvije.
Toliko traje razvojni proces od istraživanja, ispitivanja, izrade prototipa do finalnih modela, koji se potom proizvode na najpovoljnijim lokacijama u svijetu, a prodaju se u brandiranoj Ikeinoj kući koja je inteligentno osmišljeno ključno mjesto kupnje, istovremeno i edukator kupca o tome kako i gdje koristiti njihove proizvode. Snaga je to koncepta koja prodaje i nešto skuplje komade kuhinjskog namještaja, a pogotovo ojastučenog, kategoriju koju je Ikea posebno osnažila u posljednje vrijeme. Kika, kao austrijska Ikea, teško da se inovativnošću, raznolikom ponudom, cijenama i popularnošću može nositi s Ikeom, kao i ostale kuće namještaja u Hrvatskoj. Međutim, ozbiljnu borbu u kategoriji ojastučenog namještaja s Ikeom će na domaćem tržištu voditi mladi hrvatski brand, Kvadra Design, i bit će to bitka između Davida i Golijata. Jer već sada Kvadra posjeduje desetak multifunkcionalnih garnitura za sjedenje i spavanje, cjenovno se donekle podudarajući s Ikeom, dok se prema kvaliteti materijala može smjestiti čak u veću kategoriju od Ikeinih garnitura. Kada bi se teoretski, u sljedećih godinu dana, pojavilo još desetak tvrtki tipa Kvadre, domaća industrija namještaja imala bi minimum izgleda spram Ikee.
Na žalost, pozitivan primjer Kvadre koja je usred ekonomske krize pokrenula proizvodnju, vlastiti brand i izvoz na jako zapadno tržište, još uvijek je samotan jer ipak se temelji na ulaganju isključivo iz privatnih izvora, bez državnih subvencija. A prepreka takvoj vrsti poslovanja izostanak je potrebnih novih znanja, dok je prepreka opremanju javnih objekata domaćim namještajem - ne samo trenutno gotovo nepostojeća ili nekvalitetna ponuda koju arhitekti ne smatraju podobnom - već i još uvijek prisutna korupcija u javnoj upravi. A upravo je korupcija, mentalitet malog mjesta, odnosno izostanak internacionalizacije i suradnje - ta prepreka za prosperitet nacije, prepreka svakoj vrsti znanja i provedbi inovacije. Vrlo je vjerojatno da će turističko apartmanski smještaj, jednako kao i ugostiteljski, velikim dijelom biti ikeiziran, jer pruža široku paletu jednostavnih i povoljnih rješenja, estetski mnogo urednijih i oku privlačnijih od ponude kojom se je do sada opremalo. A pored privatnih interijera, turistički objekti i objekti javne uprave strateško su tržište svake nacionalne industrije namještaja.
Pozitivan iskorak iz uobičajene hotelske prakse zamijetili smo kod istarske Maistre koja je prihvatila ideju arhitekata iz studija 3LHD da projekt hotela Lone koncipira kao Design Hotel, izgradivši mu time autentičan identitet, kojim pored primarne funkcije hotela postaje svojevrsna arhitektonska atrakcija - željena turistička destinacija. U ovom slučaju arhitekti su po prvi puta u Hrvatskoj većinskim dijelom jedan objekt opremili domaćom kolekcijom namještaja od masivnog drveta, Elementom od zagrebačke Intere. Za potrebe ovog projekta, dizajneri su razvili i novi proizvod, rasvjetno tijelo Lone, kao i specijalne sklopive naslonjače za terase i ležaljke s integriranim suncobranom. Dobrim dijelom Lone je opremljen i ojastučenim namještajem kojeg su isti dizajneri razvili za talijanske brandove namještaja, a domaće tvrtke propustile su svoju priliku isključivo zbog manjka interesa i spremnosti za inovaciju i razvoj.
Ne pokazuje li dovoljno jasno ovaj primjer na koji način izgradnja turističko ugostiteljskih objekata može revitalizirati barem domaću industriju namještaja i prateće opreme originalno dizajniranim proizvodima? Dok se istovremeno nameće nužnost preusmjeravanja proizvođačkih tvrtki u brandove s vlastitim distribucijskim lancem - mnogo važnjim segmentom od vlastitog pogona. Danas su zbog neizvjesnosti na globalnom tržištu i posve novim pravilima igre, na svojevrsnom početku jednako i veliki i mali, i dapače, veličina tvrtke ne igra nikakvu ulogu, najvažnije je znanje upravljanja, proces koji se treba zasnivati na čvrstim temeljima. Završimo s citatom iz knjige Svijet je ravan, Thomasa L. Friedmana, dobitnika Pulitzera, koji navodi kinesku poslovicu: Svakog jutra u Africi budi se gazela koja zna da mora trčati brže od najbržeg lava ili će biti ubijena. Svakog jutra budi se i lav koji zna da mora trčati brže od najsporije gazele, ili će umrijeti od gladi. Nije važno da li ste gazela ili lav. Kada sunce izađe, bolje vam je da počnete trčati.
Kapital su akumulirale inozemne banke, ali ne i domaća proizvođačka industrija - zamašnjak rasta svakog gospodarstva, koje konkurentnim dugoročnim planom jedino održivo može povećavati broj zaposlenih. Iz tog razloga je odluka IKEA Grupe da u Rugvici pored Zagreba do kraja 2013. godine izgradi samo svoju robnu kuću, a gradnju predviđenog trgovačkog centra odgodi do eventualno 2015. - šamar prošloj i sadašnjoj hrvatskoj Vladi, kraj propagandi da izlazimo iz krize, a nama građanima otrežnjenje iz iluzije da će nam se standard uskoro povećati, te da ćemo živjeti neki kvalitetniji život, kojeg svatko svojim radom i zaslužuje.
Najavljeno ulaganje Ikee u trgovački centar od 250 milijuna eura, svedeno je na okvirnih 50 milijuna eura, dovoljnih za vlastitu robnu kuću - prvo u Zagrebu, a potom Splitu i Rijeci. S jedne strane dobili smo predviđanje o neizvjesnom i vrlo riskantnom većem ulaganju u tržišta Hrvatske i Srbije, odnosno predstojeću višegodišnju nisku kupovnu moć građana ovih zemalja. Dok s druge, ova odluka ipak ukazuje na izvjesnu profitabilnost temeljenu na prodaji Ikeinog namještaja i opreme za dom, i domaćeg tržišta koje ima za takvom ponudom potražnju. Izlišno je napadati ovu globalnu tvrtku zbog obećanja u veće ulaganje i povećanja broja zaposlenih, jer na neki način inertnost hrvatskog sustava spriječila je provedu ove investicije u godinama iza nas. Izlišno ih je napadati jer njihova reakcija proizlazi iz realnih okolnosti, a navodno zaposlenje oko 2000 ljudi koji su trebali raditi u još jednom trgovačkom centru - bila bi samo jedna kap rješenja u moru nezaposlenih.
Popularnost Ikeinog branda i njezinih proizvoda bit će zadnji udarac koji bi domaću industriju namještaja mogao s koljena oboriti na tlo. Zašto je tome tako? Zato jer je većinski dio naših proizvođača zapravo samo tvornički pogon koji svoje tehnološke i ljudske resurse u cijelosti prilagođava tzv. lohn poslovima, odnosno narudžbama za tvrtke poput Ikee i druge inozemne brandove. Domaća industrija namještaja hrvatske šume koristi za proizvodnju dijelova finalnih proizvoda stranih brandova, prilagođavajući svoj tehnološki park njihovim narudžbama, i redovito su prisiljeni okrutno snižavati cijenu svojega rada kako taj dobavljački posao ne bi prešao u pogone Rumunjske, Poljske ili, naravno, Kine. Posljedično, njihovi zaposlenici imaju (ako) prosječna mjesečna primanja, žive na dug, konstantno živeći u riziku gubitka posla. Jer u trenutku kada cijenu rada ove tvrtke više ne mogu snižavati, gube posao, dok za izgradnju vlastitog branda, kolekciju proizvoda i distribucijski lanac - nikada kroz ovakav pristup nisu imali vremena ili se za njega nisu odlučili.
Dosadašnji tržišno nekonkurentan (neodrživ) pristup, nije samo od industrije namještaja stvorio ozbiljnog ovisnika o državnim subvencijama, već se na njemu temeljilo čitavo hrvatsko gospodarstvo, koje je polako, ali sigurno potonulo na dno onog mora nezaposlenosti. Između ostalog, tranzicija i nesretna privatizacija ugasile su mnoga industrijska postrojenja, i ne samo da su ona nepovratno rasprodana, često zajedno sa zemljištem već je s njima nestalo i znanje o segmentima proizvodnje, vrijednost u koju iznova treba investirati. Vrijednost industrijske baštine i baštine znanja svake tvrtke sačinjava identitet portfolija njezinih proizvoda i nje same - temeljni kapital za svaki budući razvoj i identitet samog branda. Međutim, prvobitnom tranzicijom u kapitalizam, prekinut je postignuti kontinuitet, jer je Hrvatska država dopustila da se nepovratno rasprodaje i uništava kapital gospodarske baštine koji uvijek čini kamen temeljac svakog novog početka.
Sjetimo se Jugokeramike - Inkera, TOZ-a, Penkale, Kontakta, Prvomajske, Digitrona, Biserke, Kamenskog, raspada brodogradnje, ali i tekstilne industrije u kojoj je, prema izjavi dr. Svjetlane Šokčević (predsjednica Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske) od osamostaljenja Hrvatske samo u tekstilnoj i odjevnoj industriji izgubljeno više od 100 tisuća radnih mjesta. Tako da je potpora premijera Milanovića o širem uključivanju lokalne industrije u proizvodnju za Ikeu i slične, samo djelomično i kratkoročno pozitivna s obzirom na tržišne promjene koje preko noći mogu uzrokovati prekid iste. Ukoliko domaća industrija namještaja (ali i ostale gospodarske grane, o.a.) ne posegne za ulaganjem u vlastite brandove i razvoj inovativnih proizvoda, kroz istraživanje i integriranje novih znanja i metoda - osudit će samu sebe na neizvjestan robovlasnički odnos. I u tom smjeru Ikea nam može poslužiti kao primjer. Njezin osnivač potječe iz Smalanda, južne Švedske gdje su ljudi zbog siromašne zemlje naučili koristiti um za maksimalno iskorištavanje postojećih resursa. Prepreke su preokrenuli u svoju korist, i tako Ikea u Švedskoj posjeduje svoj centar istraživanja i razvoja, u kojem radi i oko 40-ak dizajnera, koji danas smišljaju proizvode čije ćemo finalne primjerke vidjeti u Ikeinoj robnoj kući za godinu do dvije.
Toliko traje razvojni proces od istraživanja, ispitivanja, izrade prototipa do finalnih modela, koji se potom proizvode na najpovoljnijim lokacijama u svijetu, a prodaju se u brandiranoj Ikeinoj kući koja je inteligentno osmišljeno ključno mjesto kupnje, istovremeno i edukator kupca o tome kako i gdje koristiti njihove proizvode. Snaga je to koncepta koja prodaje i nešto skuplje komade kuhinjskog namještaja, a pogotovo ojastučenog, kategoriju koju je Ikea posebno osnažila u posljednje vrijeme. Kika, kao austrijska Ikea, teško da se inovativnošću, raznolikom ponudom, cijenama i popularnošću može nositi s Ikeom, kao i ostale kuće namještaja u Hrvatskoj. Međutim, ozbiljnu borbu u kategoriji ojastučenog namještaja s Ikeom će na domaćem tržištu voditi mladi hrvatski brand, Kvadra Design, i bit će to bitka između Davida i Golijata. Jer već sada Kvadra posjeduje desetak multifunkcionalnih garnitura za sjedenje i spavanje, cjenovno se donekle podudarajući s Ikeom, dok se prema kvaliteti materijala može smjestiti čak u veću kategoriju od Ikeinih garnitura. Kada bi se teoretski, u sljedećih godinu dana, pojavilo još desetak tvrtki tipa Kvadre, domaća industrija namještaja imala bi minimum izgleda spram Ikee.
Na žalost, pozitivan primjer Kvadre koja je usred ekonomske krize pokrenula proizvodnju, vlastiti brand i izvoz na jako zapadno tržište, još uvijek je samotan jer ipak se temelji na ulaganju isključivo iz privatnih izvora, bez državnih subvencija. A prepreka takvoj vrsti poslovanja izostanak je potrebnih novih znanja, dok je prepreka opremanju javnih objekata domaćim namještajem - ne samo trenutno gotovo nepostojeća ili nekvalitetna ponuda koju arhitekti ne smatraju podobnom - već i još uvijek prisutna korupcija u javnoj upravi. A upravo je korupcija, mentalitet malog mjesta, odnosno izostanak internacionalizacije i suradnje - ta prepreka za prosperitet nacije, prepreka svakoj vrsti znanja i provedbi inovacije. Vrlo je vjerojatno da će turističko apartmanski smještaj, jednako kao i ugostiteljski, velikim dijelom biti ikeiziran, jer pruža široku paletu jednostavnih i povoljnih rješenja, estetski mnogo urednijih i oku privlačnijih od ponude kojom se je do sada opremalo. A pored privatnih interijera, turistički objekti i objekti javne uprave strateško su tržište svake nacionalne industrije namještaja.
Pozitivan iskorak iz uobičajene hotelske prakse zamijetili smo kod istarske Maistre koja je prihvatila ideju arhitekata iz studija 3LHD da projekt hotela Lone koncipira kao Design Hotel, izgradivši mu time autentičan identitet, kojim pored primarne funkcije hotela postaje svojevrsna arhitektonska atrakcija - željena turistička destinacija. U ovom slučaju arhitekti su po prvi puta u Hrvatskoj većinskim dijelom jedan objekt opremili domaćom kolekcijom namještaja od masivnog drveta, Elementom od zagrebačke Intere. Za potrebe ovog projekta, dizajneri su razvili i novi proizvod, rasvjetno tijelo Lone, kao i specijalne sklopive naslonjače za terase i ležaljke s integriranim suncobranom. Dobrim dijelom Lone je opremljen i ojastučenim namještajem kojeg su isti dizajneri razvili za talijanske brandove namještaja, a domaće tvrtke propustile su svoju priliku isključivo zbog manjka interesa i spremnosti za inovaciju i razvoj.
Ne pokazuje li dovoljno jasno ovaj primjer na koji način izgradnja turističko ugostiteljskih objekata može revitalizirati barem domaću industriju namještaja i prateće opreme originalno dizajniranim proizvodima? Dok se istovremeno nameće nužnost preusmjeravanja proizvođačkih tvrtki u brandove s vlastitim distribucijskim lancem - mnogo važnjim segmentom od vlastitog pogona. Danas su zbog neizvjesnosti na globalnom tržištu i posve novim pravilima igre, na svojevrsnom početku jednako i veliki i mali, i dapače, veličina tvrtke ne igra nikakvu ulogu, najvažnije je znanje upravljanja, proces koji se treba zasnivati na čvrstim temeljima. Završimo s citatom iz knjige Svijet je ravan, Thomasa L. Friedmana, dobitnika Pulitzera, koji navodi kinesku poslovicu: Svakog jutra u Africi budi se gazela koja zna da mora trčati brže od najbržeg lava ili će biti ubijena. Svakog jutra budi se i lav koji zna da mora trčati brže od najsporije gazele, ili će umrijeti od gladi. Nije važno da li ste gazela ili lav. Kada sunce izađe, bolje vam je da počnete trčati.
Marketing |
Komentari i pitanja | Arhiva vijesti | Linkovi | | Impressum
O nama | Uvjeti korištenja stranica | Kontakt | TV Broadcast | TEDx | FameLab® | e-učenje | Mapa weba
Ukupno 663.803 poslovnih informacija
Copyright by:
Autor/Izvor: 
