• pošalji prijatelju
• ispiši

I dalje najviše izvozimo u BiH    Još dvije Gredeljeve lokomotive otišle za Maroko    'Hrvatska traži partnera za eksploataciju Jadrana'    Dionički promet na ZSE u četiri godini potonuo 82 posto    Reprogam poreznog duga zanima tek rijetke?    Državi zaradili 731,38 mil. kuna, a lani bili 288 milijuna u minusu     

Tijekom posljednjih petnaest godina, odnosno od završetka Domovinskog rata, Hrvatska u vanjskotrgovinskoj razmjeni bilježi konstantan deficit, pri čemu je uvoz roba otprilike dvostruko veći od izvoza. Ratom oslabljena industrija, netransparentna privatizacija i priljev stranoga kapitala, kojim je u velikoj mjeri financirana kupovina potrošnih dobara iz uvoza, najznačajniji su čimbenici stvaranja i širenja neravnoteže u trgovinskim odnosima s inozemstvom. U godinama najsnažnijega gospodarskog rasta (od 2002. do 2008.) deficit u robnoj razmjeni bio je najveći, što potvrđuje činjenicu da je gospodarski rast u Hrvatskoj velikim dijelom bio posljedica priljeva inozemnoga kapitala, a ne realnog rasta proizvodnje, navodi se u najnovijoj RBAanalizi.

Upravo zbog razmjerno loše strategije razvoja hrvatskoga gospodarstva (ili nedostatka strategije) hrvatska je industrija s vremenom postala nekonkurentna i oslonjena na zastarjelu tehnologiju. Veliki su pogoni uglavnom funkcionirali uz potporu države, a uspjeh su ostvarivala manja trgovačka društva, koja su uspjela pronaći tržište za svoje proizvode u inozemstvu. Nebriga nositelja ekonomske politike za razvoj domaće industrije rezultirala je činjenicom da se struktura domaćega robnog izvoza, kao i udio u BDP-u, gotovo i nisu promijenili u posljednjih desetak godina. Stavimo li rezultate domaćega robnog izvoza i njegova doprinosa rastu gospodarstva u kontekst regije, vidljivo je da Hrvatska značajno zaostaje i za zemljama takozvane Nove Europe i za zemljama bivše Jugoslavije.

Naime udio robnog izvoza u BDP-u od 2000. kreće se u rasponu od 17 do 21%, pri čemu ne možemo govoriti o postojanju trenda, bilo pozitivnog bilo negativnog. S druge strane, u zemljama Srednje Europe u razdoblju od 2000. do 2011. udio izvoza roba u BDP-u je značajno porastao, pri tome najviše u Slovačkoj (s 58,4% na 81,8%), Češkoj (s 49,4% na 70,2%) i Mađarskoj (s 58,7% na 79,3%). Nadalje udio rasta izvoza roba u rastu nominalnog BDP-a u razdoblju od 2000. do 2011. kretao se između 51,5% u Poljskoj do čak 101,2% u Mađarskoj.

U Hrvatskoj je međutim iznosio svega 21,3%, što je tek neznatno više od udjela jednog malog i zatvorenoga gospodarstva kao što je albansko. Navedeni podaci upućuju na slabosti domaće industrije i rigidnu strukturu izvoza, koja zaostaje za usporedivim zemljama. To je jedan od glavnih razloga zašto hrvatsko gospodarstvo nije doživjelo rast BDP-a 2010. godine, poput gospodarstava Srednje i Istočne Europe (osim Rumunjske), koja su na krilima oporavka eurozone (posebno Njemačke) i posljedičnog rasta potražnje u spomenutoj godini ostvarila rast. Iako je robni izvoz Hrvatske u 2010. godine znatno porastao, time je ostvaren tek povratak na pretkrizne razine, a kretanja u ovoj godini (godišnji pad robnog izvoza od 1,5% u prvih pet mjeseci) pokazuju strukturne slabosti domaće industrije.

S obzirom na to da se zbog nepovoljnih kretanja na tržištu rada i zaustavljanja kreditne ekspanzije domaća potražnja prilagodila smanjenom potencijalu potrošnje, uvoz roba stagnira pa se vanjska neravnoteža blago smanjila u odnosu na pretkrizne godine. Pokrivenost uvoza
izvozom u prošloj je godini porasla na gotovo 60%, dok je primjerice 2008. iznosila 46%. Tijekom ove godine izvoz roba će ograničavati nepovoljna gospodarska kretanja u našim najvažnijim vanjskotrgovinskim partnerima, posebno u Italiji, na koju se prije krize odnosilo gotovo 20% ukupnog hrvatskog izvoza. U prošloj je godini taj udio pao na 16%. Na razmjerno slabe rezultate izvoza u ovoj godini odrazit će se restrukturiranja najvećih poduzeća u našim najvažnijim izvoznim granama, kao što je proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava (brodogradnja), kemijska industrija (zaustavljanje proizvodnje u Diokiju i slabija proizvodnja Petrokemije) te pad u djelatnosti proizvodnje koksa i rafiniranih naftnih proizvoda (prestanak iskorištavanja INA-inih izvora u Siriji). Međutim strukturni problemi ostaju, a njihovo rješenje leži u poticanju razvoja onih djelatnosti u kojima Hrvatska može biti konkurentna na međunarodnim tržištima. To nije lako postići, posebno ne u kratkom roku. S obzirom na nedostatak vlastite akumulacije kapitala, razvoj industrije moguć je uz inozemne investicije. Za priljev stranoga kapitala, uz oporavak na inozemnim tržištima, potrebno je osigurati sustav u kojem funkcionira pravna država, u kojem je fiskalni sustav stabilan, a administrativne barijere minimalne. Nadalje potrebno je povećati izdavanja za istraživanje i razvoj te uskladiti obrazovni sustav sa strategijom razvoja i potrebama tržišta rada.

Ulazak u Europsku uniju poseban je izazov za Hrvatsku jer će tamo naši proizvodi slobodno konkurirati proizvodima iz EU. Sporazumom o Stabilizaciji i pridruživanju (SSP) pojedine zemlje i EU regulirali su vanjskotrgovinske odnose, odnosno utvrđeno je razdoblje prilagodbe carinskih tarifa te kvote za pojedine robe. Tako će nakon ulaska u EU za Hrvatsku prestati važiti odredbe iz Sporazuma CEFTA 2006, a vanjskotrgovinski odnosi bit će regulirani odredbama SSP-a, koje je većina zemalja CEFTA-e potpisala s EU. To će donijeti određene promjene u robnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom.

Prema SSP-u, koji je Hrvatska potpisala s EU, za velik broj proizvoda koji se uvoze iz EU, kao i onih koji se izvoze iz Hrvatske u EU carina se već ne obračunava. Međutim ulaskom u EU bit će ukinute određene zaštitne carine koje postoje za uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz EU, koji će onda postati jeftiniji.

Kod izvoza robe u EU, koji čini 60% hrvatskog izvoza, uglavnom već sad nema carina, no kvote na određene proizvode poput vina i nekih vrsta riba bit će ukinute. S druge strane, izvoz određenih proizvoda u zemlje CEFTA-e mogao bi biti opterećen višim carinskim stopama. U 2011. gotovo 20% ukupnog robnog izvoza Hrvatske odnosilo se na zemlje CEFTA-e, pri čemu su najznačajniji vanjskotrgovinski partneri Bosna i Hercegovina (12,2% ukupnog robnog izvoza, drugo najznačajnije izvozno tržište nakon Italije) te Srbija (gotovo 4% ukupnog robnog izvoza). Obje su zemlje potpisale SSP-e s Europskom unijom i na temelju njih do završetka prijelaznog razdoblja treba doći do postupnog snižavanja ili ukidanja carina.

Prema SSP-ima za većinu zemalja CEFTA-e prijelazno razdoblje završava prije ulaska Hrvatske u EU pa većih promjena u trgovini neće biti, osim kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. S obzirom na različite politike zaštite poljoprivrednih i industrijskih proizvoda nakon ulaska Hrvatske u EU izvoz industrijskih proizvoda u zemlje CEFTA-e bit će slobodan, osim u Srbiju, u kojoj prijelazno razdoblje za snižavanje ili ukidanje carina završava 1. siječnja 2014. Zato će u drugoj polovini 2013. izvoz pojedinih industrijskih proizvoda biti opterećen carinom u iznosu od 20% osnovne stope carine. Od početka 2014. izvoz će ponovno biti slobodan. Međutim prema trenutačno važećim SSPima na veliki broj poljoprivredno-prehrambenih proizvoda plaćat će se carina pri uvozu iz Hrvatske, što je posebno bitno s obzirom na to da u strukturi izvoza u zemlje CEFTA-e izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda sudjeluje s oko 28%.

Najveći dio tog izvoza odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, gdje bi se rast carina najviše mogao osjetiti kod mesnih prerađevina, cigareta, mlijeka i mliječnih proizvoda, kruha, peciva i kolača. Treba međutim uzeti u obzir da je Hrvatska pri Europskoj komisiji inicirala izmjene SSP-a između EU i dva najznačajnija vanjskotrgovinska partnera unutar CEFTA-e (Bosne i Hercegovine te Srbije) kako bi se u obzir uzele dosadašnje bilateralne koncesije i trgovinski tijekovi, što je već bila praksa kod prethodnih proširenja. Posljedično, ulazak Hrvatske u EU ne bi trebao imati značajniji utjecaj na robnu razmjenu s članicama CEFTA-e jer će i na strani uvoza i na strani izvoza trgovina većinom proizvoda biti slobodna. Daleko važnije pitanje jest pitanje konkurentnosti hrvatskih proizvoda na europskom tržištu. Dok je Hrvatska izvozom u zemlje CEFTA-e zapravo nudila uglavnom tehnološki naprednije proizvode, na tržištu EU  hrvatski su proizvodi u velikom dijelu tehnološki jednostavniji od europskih. Stoga je nužno povećati izdvajanja za istraživanja i razvoj (koja su među nižima u Europi) te uz restrukturiranje domaće industrije povećati konkurentnost specijaliziranjem za proizvodnju tehnološki naprednih proizvoda visoke dodane vrijednosti.

U tom slučaju Hrvatska će moći iskoristiti prednosti velikoga i bogatoga zajedničkog tržišta. Na strani uvoza roba jedna od najvažnijih i najvolatilnijih stavki jest uvoz energenata pa je nužno uložiti veće napore u smanjenju ovisnosti o njihovu uvozu.